Žrtve torture u BiH - „nevidljive brojke“

Kada je devedesetih godina počela „agresija na BiH“ Sarajka Alisa Muratčauš živjela je u svom stanu u Aerodromskom naselju. „Jake srpske snage uz pomoć bivše JNA (Jugoslavenske narodne armije) ušle su u naše naselje. Kod mene je tada bila i moja sestra. Prvi put sam vidjela tenkove i transportere. Vojnike su samo interesirala naša imena. Na osnovu mog i sestrinog imena nisu mogli odmah odrediti kojoj nacionalnosti pripadamo, pa su nas pitali za imena roditelja. Kada smo rekle da nam se otac zove Salih, odmah su nas odveli, prvo u autokamp na Ilidži, a onda u logor Kula. U logoru smo bili žrtve psihičkog i fizičkog mučenja, a svjedoci smo stradanja i naših komšija, prijatelja iz naselja. Tukli su nas, šamarali, a razmijenjeni smo 7. jula 1992. godine“, kaže Alisa Muratčauš.

Alisa Muratčauš jedna je od mnogih koji su preživjeli torture logora u proteklom ratu u BiH. Više od 20 godina nakon sukoba, na nivou države BiH nema jedinstvenog zakona na osnovu kojeg bi se ovoj populaciji, u oba bh. entiteta, omogućila adekvatna novčana naknada ili neka druga pomoć u njenom ponovnom uključivanju u društveni život.

Djelimična rješenja

„Svake godine ukazujemo na izuzetno težak položaj žrtava torture u BiH. Svi programi kojima se nastoji pomoći žrtvama na plećima su organizacija koje jedva preživljavaju. Sredstva koja dobija naša organizacija, Savez logoraša BiH, nisu dovoljna. To su minimalna sredstva kojima plaćamo sekretara, električnu energiju i druge komunalne usluge. Savez logoraša Kantona Sarajevo od Ministarstva za boračka pitanja na godišnjem nivou, kroz projektne aktivnosti, prima sredstva u iznosu od 35.000 konvertibilnih maraka. 2016. godine na nivou Federacije BiH usvojen je zakon o zaštiti civilnih žrtava rata, ali ne žrtava torture. To nije 'logoraški' zakon. Kada su u pitanju beneficije i prinadležnosti političara, odmah se nađe novac, a kada je riječ o ovakvim, potpuno marginaliziranim kategorijama kao što su žrtve torture, onda novca nema“, kaže naša sagovornica.

Početkom prošlog rata u Višegradu Bakira Hasečić i njena porodica prošli su kroz „pakao“. Bakira je silovana, a osobe koje su to učinile nisu procesuirane za taj zločin. Jedan od njih, Milan Lukić, osuđen je pred Haškim sudom na doživotnu kaznu zatvora zbog ratnih zločina koje je počinio u gradu na Drini, ali ne i zbog silovanja. Nakon sukoba u BiH, Bakira Hasečić osnovala je Udruženje „Žene žrtve rata“. Udruženje se 2006. godine „uspjelo izboriti“ za prava silovanih žena.

Za koga rade međunarodne organizacije?

„U Federaciji BiH tada je usvojen zakon o civilnim žrtvama rata, u okviru kojeg su tretirane i silovane žene. Na osnovu tog zakona mjesečno dobijamo oko 250 eura, imamo pravo na zdravstvenu zaštitu i podršku tokom svjedočenja u procesuiranju ratnih zločina. No, država bi trebala učiniti više kako bi pomogla preživjelim žrtvama seksualnog zlostavljanja i silovanja. Mnoge međunarodne organizacije, koje putem UN-a (Ujedinjenih naroda) rade 'za naše dobro', dobijaju milionske iznose, ali krajnji korisnici, preživjele žrtve torture, od toga nemaju gotovo nikakve koristi. Bilo je seminara, radionica, okruglih stolova, ali članice našeg udruženja, silovane žene, do danas od tih organizacija nisu primile nijednu marku“, ističe Bakira Hasečić.

Da nadležni malo šta čine kako bi pomogli žrtvama torture, potvrđuje i „Sandžaklija“ iz Bijelog Polja Rizvan Halilović. „Žrtve torture trebaju veću podršku države. Ja sam danas kao magistar pravnih nauka nezaposlen, podstanar sam, a što se tiče neke podrške ne mogu doći na red od amidžića, dajdžića i ostalih rođaka. To je sudbina brojnih žrtava torture u BiH“, kaže Halilović.

Muke u srbijanskim zatvorima

Rizvan Halilović je državljanim BiH od 1996. godine. Prije toga, prošao je kroz „muke zatočeništva u Srbiji“. „U zatočeništvu sam proveo 226 dana u Vranju i Nišu. U Vranju je to bio Istražni zatvor u ulici Cara Dušana, a u Nišu vojno-istražni zatvor. Među zatvorenicima je bilo najviše Bošnjaka i Albanaca, a poniženja i strahote kroz koje smo prošli teško je i opisati. Optužili su me da sam neprijatelj Srbije, srpstva i pravoslavlja. Pomagao sam izbjeglicama koje su preko Sandžaka, Crne Gore i Kosova stizale u Makedoniju. Bio sam predsjednik Stranke demokratske akcije Makedonije, kada su me kidnapirali „udbaši“. Tako su me tukli po tabanima i dlanovima, da ni olovku ne bih mogao držati. Tukli su me, prvo u Skoplju gdje su me kidnapirali, a potom i u Vranju i Nišu gdje sam proveo ostatak zatočeništva. Govorio sam im 'ako me ubijete, ja sam šehid, a ako preživim gazija sam'. Poslije sam morao da im objašnjavam šta to znači. Potom su me, kad god bi me vidjeli, pitali: 'Turčine, hoćeš da budeš šehid?'. Nerado se sjećam tog perioda“, kaže Halilović za Deutsche Welle.

„Tokom proteklog rata u BiH mnogi su doživjeli različite forme mučenja, odnosno torture, nehumanog postupanja i protupravnog zatvaranja“ kaže Suzdina Bijedić, projekt-koordinatorica u tuzlanskom udruženju „Viva žene“.

„Osramoćene i zaboravljene“ žrtve mučenja

„U BiH, njenim entitetima ili Brčko Distriktu nema jednog zakonskog okvira na osnovu kojeg bi se preživjelim žrtvama torture priznao odgovarajući status. Šteta koja je nanesena i tijelu i duši ovih ljudi do danas nije namirena. Očito vlasti oba entiteta i Brčko distrikta smatraju da im ova populacija nije važna te ističu kako je donošenje adekvatnog zakona 'skupo' i 'neprihvatljivo'. Uglavnom nema sistemskog pristupa niti odgovora na žrtvine zdravstvene, ekonomske ili bilo koje druge potrebe. Nevladin sektor je donekle pružao psihološku, pravnu pa čak i ekonomsku pomoć žrtvama, ali su one danas uglavnom usamljene, izolirane, a njihovim potrebama je tek djelimično udovoljeno. Pitanje žena žrtava seksualnog zlostavljanja i silovanja donekle je riješeno u Federaciji BiH, a u Republici Srpskoj nikako“, kaže Suzdina Bijedić.

U BiH je mali broj onih koji žrtvama torture priznaju pravo na dostojan život i rehabilitaciju. U ovoj zemlji žrtve torture su, kako kaže Suzdina Bijedić, nevidljive brojke, tabuizirane, osramoćene i zaboravljene, kako od strane državnih organa, tako i društva u cjelini.