15 godina Putina i "putinizma"

"Prije 15 godina, 31. prosinca 1999., Boris Jeljcij je ispred televizijskih kamera u veliku sobu u Kremlju uveo Vladimira Putina. 'Vaš ured Vladimire Vladimiroviču', kazao je Jeljcin. Predao mu je nuklearni kufer. Ruski patrijarh Aleksej II. je blagoslovio novog ruskog privremenog predsjednika. Tako je započelo novo tisućljeće i Putinovo vrijeme za Rusiju. Povlačenje s funkcije prvog ruskog predsjednika Borisa Jeljcina na Silvestrovo je bilo iznenađenje za sve one koji nisu pripadali najužem krugu", opisuje Die Welt situaciju tijekom koje je današnji predsjednik Rusije došao na vlast.

"Putinova popularnost je tada naglo porasla, uglavnom je za to zaslužan bio rat u Čečeniji kojega je započeo u runu 1999. Svoju omiljenost u narodu je iskoristio kako bi učvrstio moć - prije no što birači realiziraju tamne strane čečenske avanture. Nakon Jeljcinovog povlačenja s funkcije su predsjednički izbori, koji su bili planirani za ljeto 2000., pomjereni tri mjeseca unaprijed. Putinovi konkurenti tako gotovo da nisu imali vremena za izbornu kampanju koja se u Rusiji tada još održavala. Na koncu je Putin u ožujku 2000. s 53 posto osvojenih glasova izabran za predsjednika. Zapad se pitao tko je taj bivši obavještajac u Kremlju - i što namjerava učiniti sa zemljom. Brzo je postalo jasno da je Putin došao da bi ostao. Ali malo tko je tada i slutio koliko jako će Rusiju i susjedne države promijeniti", piše Die Welt.

Ideja da je Rusija velesila i da će to i ostati

Ovaj list u svome članku pod naslovom "Kako Putin Rusiju vodi u propast" dalje napominje da su Putin i drugi političari 1999. zahtijevali da se rusko društvo mora "konsolidirati", da se Rusi trebaju koncentrirati na "tradicionalne vrijednosti": patriotizam, središnja uloga jake države, socijalnu solidarnost i ideju da je Rusija velesila i da će to i ostati. "15 godina kasnije ti ciljevi Rusiji nisu pomogli u procvatu već su ju odveli u propast. Rusko gospodarstvo ustrajava u starim, okorjelim strukturama: naftna industrija je ostala neefikasna, opadajuća cijena nafte zemlju dovodi dublje u krizu. Ruska država kontrolira sve, gotovo da i nema više slobodnog prostora za mišljenja koja odstupaju od državne linije ili uopće bilo kakve intelektualne obnove. Otkad je stupio na funkciju, Putin čini sve kako bi centralizirao vlast u Rusiji. 2004. su po izlikom borbe protiv terorizma ukinuti izbori za guvernere. Putin se pomoću instrumenata moći poslužio onim strukturama koje su ga i iznjedrile - tajne službe koje su postale nova elita Rusije i koje su u međuvremenu pod kontrolom držale sva područja gospodarskog i političkog života. No, unatoč političkom zastoju je rusko gospodarstvo raslo. Razlog? Putinov mandat se zadesio baš u vrijeme velikog rasta cijena nafte. S tim rastom cijena je raslo i blagostanje u Rusiji. Za mnoge Ruse stoga Putin sve do danas predstavlja blagostanje i stabilnost. Međutim, s aktualnim padom cijena nafte bi se to moglo promijeniti. Usto, zapadne sankcije zbog aneksije Krima i ruskog sudjelovanja u istočnoj Ukrajini doprinose slabljenju rublje. Stabilnosti koju je jamčio Putin više nema - i time se predsjednik nalazi pred najvećom krizom otkad je na vlasti."

Rusija može ponuditi naftu, plin, oružje i... ništa više?

Hamburger Abendblatt u članku pod naslovom "Vladimir Putin - čovjek za svaku ulogu" podsjeća da je devedesetih Jeljcin htio učiniti nešto dobro, "ali je zemlju na koncu odveo u kaos. Vladimir Putin se pobrinuo za gospodarski uspon i naoružao je ponovno oronulu rusku vojsku, ali je prije svega ponovno uspostavio nacionalni ponos Rusa. Ali što se tiče demokracije, nije ostao na pravom putu. Njegov sustav 'putinizma' ne predviđa niti kritične medije, a ni neovisno pravosuđe, a pogotovo ne trpi jačanje potencijalnih rivala."

List u svezi s aktualnim napetostima zbog krize u Ukrajini napominje da je Putina to otvoreno izazivanje Zapada među narodom učinilo još omiljenijim. No ta omiljenost, prema svemu sudeći, neće biti dugog vijeka, dodaje Hamburger Abendblatt: "Sankcije Zapada se kombiniraju s padom cijena energije u jednu katastrofu za rusko gospodarstvo. Ali ključni problem je jedan drugi: Putin je propustio da rusko gospodarstvo reformira tako da ga na međunarodnoj razini učini konkurentnim. Rusija osim oružja, plina i nafte nema puno više za ponuditi."

Europske i američke slabosti

Austrijski Die Presse se u svezi s tim osvrće i na slabosti Zapada u cijeloj priči odnosa s Rusijom: "Ono što je 2014. započelo na Krimu, nastavilo se u Ukrajini i što još dugo neće prestati, jednom više je na vidjelo iznijelo dva svjetsko-politička problema: slabost Obamine vlade i (dijelom) nedostatak zajedničke europske sigurnosne i vanjske politike. Nemali broj europskih državnih šefova je, inače, uvjeren u to da je jaka gospodarsko-politička ruka Zapada bila ta koja je u slobodni pad gurnula rusku burzu, rublju i gospodarstvo. Sankcije su to možda ubrzale, ali pad cijena nafte je bio i jeste stvarni napad protiv Rusije. 2015. će u Europi - pored krize eura - odnos s Putinom biti odlučujuća tema."

Die Presse u svom komentaru pod znak pitanja stavlja upravo te sankcije protiv Rusije zbog mogućeg protuefekta koje bi mogle prouzročiti te navodi: "Ako svako pooštrenje gospodarskih sankcija protiv Rusije u toj zemlji dovede do daljnjih teorija zavjere o Zapadu i do više nacionalizma, onda bi to bio opasan scenarij za narednu godinu. Da ne budemo pogrešno shvaćeni: reakcija Europe i SAD-a na aneksiju Krima, na rušenje zrakoplova (u istočnoj Ukrajini) i pomaganje pobunjenika je u principu bila ispravna. Samo što bi sada bilo važno poslati signale koji bi omogućili obrat Moskve jednog dana. Kijevu dalje sugerirati mogućnost brzog pristupa Europskoj uniji ili NATO-u je pogrešno. Nikad nije bilo teško provocirati jednog siledžiju. Ali dati mu osjećaj da je velik i jak i zatim ga poslati u dvorište da cijepa drva je puno kompliciranije - ali socijalno podnošljivije."