25 godina nakon SSSR i vrijeme zrelog Putina

Neko plače, neko se smije, neko rusku vlast ne može da podnese, a neko je obožava. Neko je patriota, neko otpadnik. Neko je bijedan, neko se basnoslovno obogatio. Neko živi u Moskvi, neko u dalekom uspokojenom selu. Neko je morao na front, neko u zatvor. Tako živimo 25 godina nakon što je crvena zastava prestala da se vijori nad Kremljom, 25. decembra 1991.

Slučaj je htio da svjedočim spuštanju zastave jer sam se našao u stanu jednog druga, u čuvenom Domu na naberežnoj, zgradi s pogledom na Crveni trg. Logična smrt džina izazvala je istovremene osjećaje olakšanja i straha – drugačije valjda nije moglo. Podignuta je trobojka i na zimskom vjetru je drhtala nova Rusija.

No te večeri sve je djelovalo kao igrarija pojmovima i Zajednicom nezavisnih država, kao prerušeni nastavak SSSR-a. Moskovski narod se ravnodušno razilazio kućama. Ja sam se izgleda – zajedno sa narodom – prevario: Rusija se odonda radikalno promijenila. Da li je postala bolja ili nije?

Nema jednodušnog odgovora na ovo pitanje.

Više od jednom ili dvaput u svjetskoj istoriji je zabileženo da se ova ili ona zemlja nađe uvrijeđenom pa traži satisfakciju, ubijeđena u sopstvenu jedinstvenost. Rusija se okovala u tom stanju uvrijeđenosti (ili se makar pretvara da je tako).

Ima li prava da se duri što joj je neko (Zapad, NATO, Amerika...) uzeo Sovjetski Savez? Teško, jer je SSSR propao pod težinom svojih organskih poroka proizašlih iz manične neslobode na svim životnim poljima.

Uprkos svim negativnostima, sve očiglednijim pokazateljima autoritarnog režima i uprkos fantomskom bolu zbog raspada SSSR-a i snu o njegovoj obnovi – Rusija ipak nije komunističko strašilo utemeljeno na klasnoj mržnji. To nije Sjeverna Koreja. Današnja Rusija ne podriva sistem globalnog potrošačkog društva. Ona hoće da konzumira, kao i sve razvijene zemlje, hoće da živi bolje.

Ali ne ide joj baš. Sa svojim današnjim nedaćama ona se smiješta u red drugih problematičnih zemalja od kojih se razlikuje prije svega ogromnošću teritorije i nuklearnog arsenala. Glavni neprijatelj nove Rusije od njenog prvog daha je odsustvo predstave o tome šta je sloboda i čemu služi. Inteligencija je prije Perestrojke znala šta je oslobađanje, ali su malo šta razumjeli o slobodi.

Život u 25-godišnjoj Rusiji može se podijeliti na četiri ere.

Prva – rani Jeljcin. Jedinstveni period nade u promjene. U to ime je prosvećena ruska elita dobila rijetku priliku da se stopi s vlastima u nekakvo mistično „mi". Društvo i država su naizgled bile spremne da se poistovijete. Sve je uprskalo to što su vlast i država slabo poznavale zakone ljudske prirode. Narod je rušio komunizam sa vjerom u bolji život. Ali narod zatim nije izdržao test u kojem je u prvo vrijeme trebalo živeti lošije, a raditi više i – prokleo je demokratiju. Rusija se vratila svom tradicionalnom stanju društvene apatije i narodskog javašluka.

Ruski su reformatori smišljali reforme za apstraktne ljude, ne obazirući se na one realne. Neprivlačnost novog režima koji se još formirao proizvela je parlamentarnu krizu 1993, separatizam, rat u Čečeniji, borbu protiv oligarha, terevenku bandita.

Druga etapa života u novoj Rusiji nastupa poslije sramotnih predsjedničkih izbora 1996. godine. To je faza slabog, pripitog Jeljcina, koji više nije izigravao reformatora već je na svoju stranu pridobijao šrafove sile – vojsku i tajne službe. Finansijska kriza 1998, jačanje nostalgičnograspoloženja i društvene histerije, jaz koji se otvorio između vrijednosnih predstava Rusije i Zapada – klupko ovih i drugih problema gurao je Rusiju u ruke čekista.

Putin je bio ceh za omaške ruske demokratije. Ipak treći period – rani Putin – još uvijk je imao karakter političke tranzicije. Ubrzo se ispostavilo da Rusija nije kadra da dostigne Portugal prema BDP-u po glavi stanovnika, kako je Putin zamislio 1999. I da mi nismo Kinezi. Nemamo toliko radne snage i poslova. Zato imamo skupocjenu naftu i galopirajuću nostalgiju. Ovo drugo je poduprto ideologijom koja se sastoji od odbacivanja univerzalnih vrijednosti, negovanja ozlojeđenosti i hoda po temeljima tradicionalnih vrijednosti. Počasno mjesto tu ima zanesenjaštvo pravoslavnom crkvom. Crkva je iskoristila taj istorijski momenat tako što se nepojmljivo obogatila u zamjenu za svoju lojalnost i državotvorni patriotizam koji propovijeda.

Danas, u periodu zrelog Putina, on je mašinovođa koji je okrenuo lokomotivu u suprotnom smjeru, zakačio je na posljednji vagon i jurnuo unazad obećavajući da je tamo budućnost.

Voz se u međuvremenu ozbiljno zahuktao. Ako je Putina uopšte moguće smatrati vizionarom, onda njegovo okretanje lokomotive nije bilo očajnički potez. Shvativši da Rusija bolje prihvata mobilizaciju nego modernizaciju, on je ostvario nešto rijetko u ruskoj istoriji – jedinstvo vlasti i većine naroda. Ruska ozlojeđenost zbog gubitka teritorija pretvorila se u postojano uvjerenje u sopstvenu nadmoć – moralnu, religijsku, istorijsku. Boginja rata zvana Laž funkcioniše kako u hladnom ratu protiv Zapada tako i u gorućem ratu protiv kijevskih i drugih protivnika povratka pod rusku krunu. Zapad je radio u prilog Rusiji tako što je pokazao razjedinjenost i, pravo govoreći, stratešku glupost. Ima li izlaza odavdje?

U sljedećoj, petoj etapi nove istorije, Rusija će možda učiniti nešto da na dobrobit svih povrati povjerenje Zapada. Ali to je, nažalost, prognoza na dugom štapu.

*Viktor Jerofejev je rođen 1947. u Moskvi. Autor je knjiga „Život sa idiotom" (1991), „Strašni sud" (1994), „Ruska ljepotica" (1996), „Pet rijeka života" (1998), „Enciklopedija ruske duše" (1999), „Dobri Staljin" (2004) itd.