65 godina njemačkog Ustava

Parlamentarni savjet, preteča njemačkog parlamenta, donio je 23. maja 1949. Ustav (Osnovni zakon) za Saveznu Republiku Njemačku (BRD). Taj čin je, četiri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, označio rođenje zapadnonjemačke države. Ta država je bila poražena i okupirana zemlja, baš kao i nekoliko mjeseci kasnije nastala Njemačka Demokratska Republika (DDR), koja je, uprkos imenu, bila komunistička diktatura. U prvim godinama samopercepcije i faktički, te dvije republike bile su provizorijumi sa ograničenim suverenitetom. To stanje, koje se sa godinama sve više prihvatalo kao normalno, okončano je ponovnim ujedinjenjem Njemačke 3. oktobra 1990.

Tokom 65 godina postojanja, osnovni zakon je često mijenjan – često na štetu otvorenog društva i često sa sumnjivim obrazloženjima. Tako je bilo 1968. kada su takozvani studentski nemiri bili dobrodošli spoljni uzrok da se dugo planiranim, takozvanim Zakonima o vanrednom stanju, ograniče mnoga osnovna prava. Pogođeni su bili pravo na tajnost lične pismene i tele-komunikacije, kao i pravo na slobodu kretanja.

Pad člana 16

Još jedan grijeh bila je odluka donesena 1993. o ukidanju prava na azil bez ikakvih ograničenja, po članu 16. Taj velikodušni član Osnovnog zakona je označavao zahvalnost poslije užasnog iskustva nacističkog režima. Milioni ljudi su tokom nacizma našli utočište i spas u mnogim zemljama širom svijeta. Kada se situacija preokrenula i kada je sve više izbjeglica dolazilo u Njemačku, član 16. je tako pooštren, da je broj potražilaca azilanta naglo pao i broj onih kojima je taj status priznat odjednom bio ispod dva odsto.

Taj sramni uspjeh zadovoljio je političare i dijelove stanovništva koji su mnogim izbjeglicama prebacivali čisto ekonomske motive. I mada je to u pojedinačnim slučajevima bilo opravdano, ta promjena Ustava ima dvije ružne mane: tek ujedinjena Njemačka se preko noći pokazala tvrdog srca prema ljudima u nevolji širom svijeta. I još gore: do te promjene je došlo u atmosferi ksenofobije i rasizma, kada su u Njemačkoj gorjeli domovi za azilante, a neki njihovi stanovnici čak bili ubijeni.

Statistički gledano, Ustav se mijenja jednom godišnje

Zakoni o vanrednom stanju, Zakon o azilu i svakako s tim povezano zadiranje u Ustav, samo su dvije od preko 60 izmjena od 1949. godine. Na taj nevjerovatno veliki broj izmjena ovih dana je podsjetio bivši predsjednik Saveznog ustavnog suda, Hans-Jürgen Papier. On to nije učinio na ceremoniji povodom rođendana njemačkog ustava, već usput, kao ekspert istražnog odbora Bundestaga povodom špijuniranja tajne službe NSA. Dakle, njegove opaske dolaze u vrijeme kada je ugroženo jedno od elementarnih prava: privatnost.

U ovom slučaju riječ je o pravu na tajnost telekomunikacija garantovanom članom 10 Ustava. To pravo se može ograničiti samo na osnovu posebnog zakona i to u tri slučaja: kada su ugroženi sloboda i demokratija, savezna država ili jedna njena savezna zemlja. O tome na sreću nema ni govora. Pošto je član 10 time u potpunosti primjenjiv, ustavna je dužnost savezne vlade i institucija vlasti kao što su obavještajne agencije, da svoje građane zaštite od nezakonitog špijuniranja. Pritom nije važno da li su špijuni radili za svoju državu, za firme ili strane sile. Po osnovnom zakonu svi su jednaki – to se odnosi na prava i obaveze.

Savezna vlada ignoriše svoje obaveze

Prema tome, Ustav pruža idealnu zaštitu od kršenja tajnosti telekomunikacija i u ovom digitalnom dobu. Nažalost, zaštita je samo teoretska, jer je savezna vlada zapravo kapitulirala pred poznatim nepoštovaocima Ustava. Pritom je njena osnovna dužnost da se svim legalnim sredstvima bori protiv svega što je nezakonito i neustavno.

Osnovno pravo na privatnost je ljudsko pravo koje samo po sebi treba da ima veću vrijednost od diplomatskog obzira prema najvažnijem savezniku. To bi trebalo da bude tako i u Sjedinjenim Američkim Državama. One su 1945. došle kao oslobodioci i zajedno sa drugim demokratskim silama pobjednicama, Velikom Britanijom i Francuskom, inicirale izradu Ustava. Na njegov 65. rođendan, treba ga braniti, više nego ikada – protiv svih neprijatelja i ravnodušnih u ovoj zemlji i širom svijeta.