AfD: Oštro i glasno u finalu predizborne kampanje

Najvažnije dolazi na kraju. To je bio moto AfD-a na konferenciji za novinare u Berlinu. Alexander Gauland i Alice Weidel predstavili su svoje zahtjeve i stavove o temama „islam" i „unutrašnja sigurnost". Ova pitanja nisu za zanemariti, naglasila je Weidel. Šta je ona tom izjavom i mislila, jasno je rečeno na konferenciji - AfD se na osnovu ovih tema želi profilirati u Bundestagu u koji će vjerovatno ove godine i ući.

Pri tome, stara omiljena tema AfD-a, izbjeglička kriza, neće nestati sa dnevnog reda. Ona samo mijenja pakovanje: „Unutrašnja sigurnost Njemačke je u opasnosti i to je direktna posljedica politike otvorenih granica", povezuje Weidel dvije teme.

Alice Weidel: Lezbejka u AfD-u. Zašto?

U novom izdanju magazina Spiegel, Weidel je citirana izjavom da kada ustane, prvo što uradi je da ukuca pojmove „muškarac" i „nož“ u Google pretraživač. Ona je i na konferenciji za novinare u Berlinu slično predstavila svoju sliku opasne svakodnevice u Njemačkoj. Ona i njena životna partnerica ne usuđuju se pojaviti kao lezbejski par u nekim dijelovima grada. U problematičnim kvartovima u kojima živi muslimansko stanovništvo, dešavali su se nasilni napadi na homoseksualce, govori Weidel. Tamo žive ljudi koji „zvižde na naš Ustav". Razlog tome je šerijat koji oštro odbacuje homoseksualnost, objašnjava Weidel. Pravo na slobodu je ugroženo. „Ja to ne želim".  

Weidel do sada skoro ništa nije otkrila o svom privatnom životu. Zbog toga njemačkoj javnosti dugo nije bilo jasno kako to da jedna otvorena lezbejka može da bude angažovana u AfD-u, stranci koja klasični brak stavlja iznad svega.

Međutim, sada sve postaje jasno: Weidel svoj privatni život koristi u političke svrhe i u tome podsjeća na desničarsko-populističku „Partiju za slobodu" holanđanina Geerta Wildersa. On od 2006. godine uspješno prikuplja glasove birača šireći strah od gubitka slobode zbog navodne islamizacije. Na ovaj način, Wilders je dobio pristup društvenim krugovima u kojima ne vlada velika briga od gubitka materijalnog bogatstva – kao što je to u klasičnim populističkim malograđanskim krugovima i novom proletarijatu – nego u krugu u kojem blagostanje definišu vrijednosti kao što su seksualne slobode.

„Zakon i red" i još mnogo više

Weidel predviđa kako bi mogla izgledati podjela posla između nje i Gaulanda. Ukoliko oboje budu ušli u Bundestag, kao što je to i planirano, Gauland bi bio u funkciji odgovorne osobe za nova prava, a Weidel bi bila umjereniji glas koji bi mogao privući nekadašnje birače CDU/CSU i FDP-a. Međutim, to ne znači da Weidel i nastupa umjereno. Naprotiv: ona je u proteklim sedmicama dotjerivala vlastitu retoriku sa mnogo vike i agresivne oštrine.

Pri tome su sadržaj i forma dobar par. Kada je Weidel objasnila šta misli pod „sigurnosnopolitičkim oslobođenjem“, pokrenula je čitav niz zahtjeva za policiju i pravosuđe, što ide daleko od uobičajene politike „zakona i reda": ukidanje zaštite privatnosti za počinioce, uvođenje video nadzora sa prepoznavanjem lica, centraliziranje policije, spuštanje praga krivične odgovornosti na 12 godina.

Fokus treba jasno biti na suzbijanju kriminalnih djela počinjenih od strane stranaca. Da bi stvorili više mjesta u zatvoru, imigranti i izbjeglice kriminalci trebaju biti smješteni u zatvorima u trećim zemljama, koji bi bili napravljeni specijalno za njih, a njima bi upravljala Njemačka. Počinitelji bi onda odatle trebali biti prisilno vraćeni u zemlje porijekla. Kada su je novinari pitali koje bi to zemlje trećeg svijeta mogle biti, Weidel je izjavila da je to pitanje za „stručnjaka“ pored nje. U svemu tome će odlučivati novac, objasnila je.

Ponekada se radikalnost AfD-a može prepoznati po jeziku koji koriste njegovi članovi. Tako se govori o „brdu kriminalnih Afganistanaca“ ili o tome kako oni „nisu naši sinovi i kćerke“. Postavljaju i pitanje: „Kako ćemo uspjeti da izbacimo „auslender“ kriminalce iz naše zemlje?“ Weidel govori i to da je Njemačka postala sigurna zemlja za kriminalce i teroriste iz cijelog svijeta. Zemlja u koju se lako može ući i uživati u zaštiti od prisilnog povratka u domovinu.

Alexander Gauland: Islam je religiozni imperijalizam

I Gauland je povisio svoj ton u posljednjim danima predizborne kampanje. Nedavno je govorio o vojnim dostignućima vojnika Wehrmachta (oružane snage Nacističke Njemačke) i zbog toga dobio mnogo kritika javnosti. Ranije je PR strategija AfD-a bila da se nakon provokacije povuku. Međutim, Gauland sada samouvjereno brani to što je rekao: 95 posto njemačkih vojnika nije bilo umiješano u ratne zločine. Oni su bili hrabri. Oni su se žrtvovali i na to treba biti ponosan, kaže Gauland.

Opisujući odnos AfD-a prema islamu, Gauland se nije razlikovao od dosadašnje predizborne retorike ove stranke, koja je bila jasno islamofobična. Islam je politička doktrina, jer mu je sloboda vjeroispovijesti strana, objasnio je Gauland na konferenciji. Razliku islama i „islamizma kao zloupotrebe islama", koje koriste druge političke stranke, ne treba praviti. Munare i zvuk ezana moraju biti zabranjeni, jer predstavljaju izraz „religioznog imperijalizma". „Reformirani islam" je samo „jedna, već nestala manjina".

Onaj ko želi prakticirati islam, može to raditi u privatnosti svog doma, a imamima koji se finansiraju iz drugih zemalja ili onih koji se obučavaju na visokoškolskim ustanovama u Njemačkoj, ne smije biti mjesto u Njemačkoj. Na pitanje odakle onda imami trebaju dolaziti, odgovor je da to moraju između sebe riješiti sami muslimani.