Albanija i BiH: Tako blizu, a ipak tako daleko

Timur je 26-godišnji Sarajlija koji studira jezike i voli putovati. Ovog ljeta, jedne srijede oko 8 sati, krenuo je iz Sarajeva u Tiranu. „Nema direktne autobusne linije. Prvo sam morao do Podgorice," kaže Timur.

„Taj autobus iz Sarajeva do Podgorice bio je jedan od najgorih u kojem sam bio. Zapravo, to i nije bio autobus, već vozilo za dvadesetak ljudi, kombi za ilegalni prijevoz migranata. Glave dolje na granici," nasmijao se Timur.

Prešli su granicu preko Tare, stižući na granični prijelaz Šćepan Polje u Crnoj Gori. „Definitivno najgori put kojim sam ikad putovao, a ta granica, ti kontejneri, katastrofa." U Podgoricu su stigli u pola tri.

Timur je potom čekao autobus za Tiranu: „Moram priznati da ukidanje troškova roaminga između zemalja Zapadnog Balkana olakšava ovo putovanje. Ranije je bilo komplicirano, nisi mogao ni internet koristiti."

U četiri poslijepodne, autobus za Tiranu stigao je da pokupi putnike u Podgorici. „Taj autobus je bio neuporedivo bolji, to je vrhunska veza. Putovanje je brzo, lakši dio puta," uzdahnuo je Timur. Nakon tri sata vožnje, stigli su u Tiranu.

Albanski pasoš i etničko profilisanje na granici

Sve u svemu, Timur je putovao skoro 11 sati između Sarajeva i Tirane, gradova udaljenih nešto više od 300 kilometara. Nedostatak povezanosti dodatno ilustrira činjenica da Albanija nema ambasadu u Sarajevu, kao ni Bosna i Hercegovina u Tirani.

Lema Balaj ima i bosanski i albanski pasoš i često putuje na relaciji BiH - Albanija. Pored toga što potvrđuje Timurove žalbe, ona navodi i drugi problem: etničko profilisanje na granici.

To je lično doživjela: kad prelazi granicu s bosanskim pasošem, nema nikakvih problema, ali s albanskim pasošem često nailazi na detaljne provjere vozila i ispitivanja: „Sama činjenica da imate albanski pasoš dovoljna je da izazove sumnju na svakom kontrolnom punktu, što dovodi do dodatnih provjera. Nažalost, to je realnost za Albance."

Složeni identitet

Životna priča Leme Balaj oslikava složenu strukturu identiteta i iskustava na Balkanu. Rođena je 1984. u albanskoj porodici u Prizrenu, u bivšoj Jugoslaviji. Kada je imala četiri godine, 1988. preselili su se u Tuzlu, gdje su otvorili pekaru. Međutim, zbog rata 1992. pobjegli su u Albaniju, pa se ponovo vratili na Kosovo, a 1999. kada je i tamo izbio rat, ponovo u Bosnu. Odrastajući u Bosni, Lema je svuda govorila bosanski, osim kod kuće gdje se govorio albanski.

„Albanci su se držali zajedno, umjesto da se integrišu u bosansko društvo. Bili smo tradicionalniji od ljudi koji su živjeli u Albaniji."

Bio je to prevladavajući albanski mentalitet tog doba. Usmjerenost na zarađivanje novca i brigu za svoju porodicu i druge Albance, uz snažnu vezu s tradicijom, pojačavala je društvene razlike. Lema Balaj bila je drugačija, jer je nastavila obrazovanje — što je tada bilo rijetko za albanske djevojke.

„Kada sam se upisala u srednju školu i na fakultet, kad bih rekla svoje ime, svi su me pitali 'Odakle si?' i kad bih rekla da sam Albanka, bili su iznenađeni što studiram."

Albanski nije albanski

Ali, kada se preselila u Albaniju, shvatila je da ne zna književni albanski, jer se školovala na bosanskom i srpskom jeziku.

„Kada sam prvi put došla u Albaniju 2008. prijavila sam se za posao u jednoj bosanskoj kompaniji i primili su me jer sam navela da znam albanski jezik. Ali kada sam stigla ovdje, shvatila sam da ne znam albanski jezik, već samo svoj seoski dijalekt. Trebalo mi je neko vrijeme da promijenim dijalekt i naviknem se na književni albanski jezik."

Pored jezičke barijere, ona ističe i poteškoće u integraciji u albansko društvo, uprkos albanskom porijeklu na koje je ponosna.

„U stvari, kada sam došla, nisam se mogla integrisati među Albance. Bilo je srpskih porodica koje su tamo živjele i radile i bila sam bliža njima nego Albancima jer je moj mentalitet, način na koji sam odrasla, hrana koju sam jela, muzika koju sam slušala više odgovarala njima," objašnjava Lema.

Bosanski muslimani u Albaniji

Prema riječima novinara i pedagoga Fatosa Bađakua, tokom raspada Osmanskog carstva i austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine raseljeno je više od 160.000 bosanskih muslimana, koji su utočište pronašli istočnije, u susjednim zemljama.

U Albaniji su bili poznati kao „muhadžiri“, što na turskom jeziku znači „izbjeglice", i naselili su se uglavnom između Drača i Tirane, naročito u Šijaku, postavši dio kulturnog pejzaža Albanije. Uprkos integraciji, bošnjačka manjina zadržala je svoj jezik, koji je 2017. godine priznat Zakonom o zaštiti nacionalnih manjina u Albaniji.

Dok postoje podaci za druge manjine, kao što su Grci, Makedonci, Crnogorci, Arumuni, Romi i Balkanski Egipćani, informacije o Bošnjacima su rijetke. Albanski zavod za statistiku (INSTAT) nema podatke o Bošnjacima, ali prema Fikretu Klariću, predsjedniku udruženja Bošnjaka-Albanaca „Zambak", procjenjuje se da oko 7.000 Bošnjaka-Albanaca živi u okrugu Drač.

Albanci u Bosni i Hercegovini

Albanci su živjeli u Bosni još u vrijeme kada je ovaj dio Evrope bio pod Osmanlijama. U 20. vijeku, posebno tokom prve i druge Jugoslavije, mnogi su, u potrazi za boljim životom, došli iz Albanije, Kosova, Crne Gore i Makedonije. Naselili su se uglavnom u urbanim centrima, a Sarajevo je tradicionalno imalo najveću albansku populaciju.

Grupa intelektualaca, privrednika i aktivista albanskog porijekla u Sarajevu udružila je snage s ciljem „boljeg upoznavanja Albanaca i Bošnjaka, Bosanaca i Hercegovaca kroz kulturu“, naroda koji su blisko povezani, ali ipak distancirani. Među njima je i Abi Muhtari, koji je pokrenuo ideju o otvaranju Albanskog kulturnog centra u centru Sarajeva, i koji je predsjednik upravnog odbora.

„Ja sam Albanac, ali moja domovina je Bosna i Hercegovina. Nikada nismo iskusili diskriminaciju, ne razlikujemo se od većinskog stanovništva. Ljudi znaju da sam Albanac samo kada čuju moje ime, a čak i kada saznaju, to ništa ne mijenja," kaže Muhtari, koji je imao samo dvije godine kada je došao iz Sjeverne Makedonije u Sarajevo. Danas ima bosansko, makedonsko i švicarsko državljanstvo.

„Sjećam se naših starih koji su fantazirali o Albaniji i vidjeli Hodžu kao heroja jer nisu znali šta se tamo stvarno dešava. Čak ni danas situacija nije mnogo bolja. Kao Albanac, ne poznajem Albaniju, pa kako mogu očekivati da je poznaje neko drugi, recimo Bošnjak?" kaže Muhtari.

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „Emiteri mira: Osnaživanje mladih novinara kao izvještača o miru“ u organizaciji Regionalne kancelarije za saradnju mladih Zapadnog Balkana (RYCO), u saradnji s DW.

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu