Asad – od neprijatelja do partnera?

Sirijski diktator Asad danas može samo da sanja o zvaničnom pozivu u Jelisejsku palatu. Doduše, samo su četiri godine prošle od njegovog ručka sa tadašnjim francuskim predsjednikom Nikolom Sarkozijem. On je bio pozvan u Pariz 2010. godine da bi se poboljšale francuske veze sa Sirijom koje su dugo bile hladne. A onda se desilo „Arapsko proljeće“. Već poslije prvih demonstracija protiv režima, sirijski predsjednik je skrivio toliko stvari da se nijedan zapadni političar u dogledno vrijeme sa njim nije želio sresti. Asad važi za posebno brutalnog političara u borbi protiv svojih protivnika, a naročito kada je riječ o sopstvenom narodu.

Manje zlo?

Na međunarodnom planu Asad je izolovan, u najmanju ruku kada je riječ o Zapadu. Međutim, otkako je „Islamska država“ osvojila velike dijelove Iraka i sjever Sirije, poneki analitičar smatra da je Asad manje zlo. Jedva da neko računa sa skorijim rušenjem Asada koji se, za razliku od drugih vlastodržaca u arapskim republikama, održao na vlasti uprkos masovnim protestima i građanskom ratu. Do danas nedostaje strategija za Siriju bez Asada jer su radikalni džihadisti u ofanzivi, sirijska opozicija je posvađana, a Zapad nije jedinstven u ocjeni kako bi trebalo da reaguje.

Uprkos insistiranju svojih saveznika u Golfskom zalivu, Zapad dugo nije učinio ništa u regiji te je tako i ojačala „Islamska država“. Tek nakon što su islamisti postali velika opasnost za iračko i sirijsko stanovništvo, i kada se to više nije moglo previdjeti, Sjedinjene američke države su oformile alijansu protiv te terorističke grupe. U tom savezu učestvuje više arapskih država. Međunarodna koalicija bombarduje iz vazduha položaje terorista. Za njih, Bašar el Asad odavno nije glavni neprijatelj. Sirijski predsjednik je upravo priznao da dobija „informacije“ o predstojećim vazdušnim udarima. „Nema direktne saradnje“, kako on naglašava u jednom intervjuu za Bi-Bi-Si, ali na raspolaganju su mu, „informacije sa treće strane, od drugih država“.

Zbližavanje sa diktatorom

Nije poznato ko je odgovoran za protok informacija, ali je jasno da Asad i Zapad imaju istog neprijatelja – „Islamsku državu“. Problem sa tom konstelacijom je to što Asad ima i mnoge druge neprijatelje sa kojima se brutalno obračunava. Upravo protiv toga, alijansa predvođena SAD, ne želi da uradi ništa – sve dok se Asad bori protiv terorista IS. Najkasnije 2014, kada su teroristi proglasili „kalifat“, njihovo djelovanje predstavlja, za razliku od djelovanja Asada, regionalnu opasnost. Kada se sve to uzme u obzir, primjetno je izvjesno približavanje Zapada Bašaru el Asadu – i to je primjetno naročito u Egiptu. Tamo se šef države Al Sisi brutalno obračunava sa svojim protivnicima koji se dijelom, kao na Sinaju, priključuju „Islamskoj državi“. U međuvremenu je Al Sisi američki saveznik u borbi protiv terorista.

„Islamska država“ je za to vrijeme toliko ojačala, da je zasjenila brutalnost tradicionalnih, arapskih diktatora. Pozivi na rušenje sirijskog režima postaju sve tiši. Doduše, Vašington još uvijek trenira pobunjenike i snabdjeva ih oružjem, ali je cilj, u međuvremenu, borba protiv IS, a ne protiv Asada. On će ipak vjerovatno uzalud čekati na rehabilitaciju, no njemu je za sada izgleda dovoljno da ostane na vlasti.