"Aušvic od nas traži da suživot kreiramo čovječnošću"

Ona je bila osuđena na život, priča sijeda dama Eva Pusztai-Fahidi. Ona je mađarska Jevrejka, jedna od dvije preživjele zatvorenice Aušvica, koja drži govor na centralnom obilježavanju 70-godišnjice oslobođenja ovog logora smrti u Berlinu. Ispred nje u prvom redu sjedi njemačka kancelarka Angela Merkel, parlamentarni zastupnici, predstavnici vjerskih zajednica, mladi i stari. Eva Fahidi stoji uspravljeno, držeći svoj govor sa obje ruke u visini grudi. Njene riječi ispunjavaju cijelu salu strahom i poniženjem koje je doživjela. Prizivaju u sjećanje strahote Aušvica, u kojem su njena majka i 11-godišnja sestra ubijene u gasnim komorama, zajedno sa još 47 članova njene šire familije.

Životni zadatak ukazivati na strahote Aušvica da se nikad ne ponove

To je priča o pepelu njenih najdražih, koje su esesovci istresli u jedan ribnjak pored koncentracionog logora. To je priča o smradu leševa, o gladi, žeđi i mržnji, koju je doživjela. Ma kako to bilo nepomljivo, sada je sve to nekako blizu i osobno. Angela Merkel sluša govor pažljivo, pognute glave. Tri reda iza nje jedna žena ne prestaje da briše suze u očima. Preko šest miliona ljudi ubila je njemačka mašinerija smrti, od toga jedan milion u Aušvicu. Većina ubijenih bili su mađarski Jevreji, kao što je Eva Fahidi. Stalno je sebi postavljala pitanje, zašto je baš ona morala preživjeti. "Zato što sam bila svjedokinja, jer sam sve što sam vidjela i doživjela dobro zapamtila i zato što sada sve to moram prenijeti cijelom svijetu!"

Kada je Eva Fahidi okončala svoj govor, ljudi u sali su paralisani. Treba li aplaudirati njenom svjedočenju o zločinima i užasnoj patnji? Da, naravno! Aplauz se najprije polako a onda sve brže raširio po sali, a onda su svi prisutni počeli da ustaju sa svojih stolica. Eva Fahidi polako napušta govornicu, silazi niz par stepenica držeći se za ogradu i tek nakon što sjeda u svoju stolicu, aplauz polako prestaje.

Komemoracija, koju je Međunarodni Aušvic-Komitet organizovao u Berlinu, ima za cilj da održi kontinuitet sjećanja. Nakon Eve Fahidi na binu su stupili mladi ljudi, koji govore o njihovoj konfrontaciji sa prošlošću. Jedna poljska učenica i njena drugarica iz Wolfsburga govore o zajedničkom projektu u bivšem koncentracionom logoru Aušvic kao i o osjećaju odgovornosti koji imaju i koji im nalaže da ovaj užasni zločin ne smije biti zaboravljen. "Zajedno smo plakale!", priznaje djevojka iz Wolfsburga. Nakon njih za govornički pult stupa učitelj iz Jerusalema, koji sada radi u Berlinu i živi sa potomcima onih, koji su ubili članove njegove familije.

Kancelarka podvlači njemačku odgovornost

Muzički komad i na binu izlazi Angela Merkel. Obilježavanje traje već sat vremena, ispričane su mnoge osobne priče i strahote ali je izražena i nada. Sjećanja i emocije njemačku kancelarku nisu ostavile hladnom, naprotiv. U njenim jedva izgovorenim riječima "draga gospođo" osjeća se velika potresenost. Kancelarka se osjetno bori da udahne vazduh između dvije rečenice. "Draga gospođo Fahidi, ja tugujem sa Vama!", kaže Angela Merkel. Potom se pribrala i počela da govori kao kancelarka. Izrekla je odmjerene i važne rečenice, koje podvlače pravi odnos Njemačke prema Aušvicu. "Mi imamo stalnu odgovornost da održimo sjećanje i prenosimo drugima sve ono što znamo o tada počinjenim zločinima i strahotama", rekla je njemačka kancelarka i dodala: "Aušvic svaki dan od nas traži da naš suživot kreiramo mjerilima čovječnosti!" Prisutni u sali kod Angele Merkel nemaju dvojbe kada da joj uputite gromki aplauz.