Azil samo za stvarno progonjene

Nije prošlo ni šest sedmica otkako je njemacki parlament Bundestag proslavio 65. obljetnicu njemackog Ustava. Tada je književnik i orijentalista Navid Kermani oštrim rijecima kritizirao zakon o azilu u Njemackoj. Jasna recenica "Politicki progonjeni uživaju pravo na azil" zamijenjena je 1993., kako je rekao Kermani, "monstruoznom odredbom od 275 rijeci, koje su smušeno naslagane jedne na druge s cvrsto umetnutim recenicama, samo s jednim ciljem: da se sakrije da je Njemacka prakticno ukinula azil kao temeljno pravo". I on je pozvao zastupnike da Temeljni zakon do njegovog 70. rodendana ociste od te "ružne, nemilosrdne mrlje".

Nove "sigurne zemlje podrijetla"

Dvije trecine zastupnika ocito ne misle kao Kermani i sad su prihvatili zakon koji pociva na onoj "monstruoznoj odredbi od 275 rijeci": Makedonija, Srbija i Bosna i Hercegovina sada su okarakterizirane kao "sigurne zemlje". Fakticno to znaci da ce zahtjevi za azilom koje podnesu gradani ovih zemalja manje temeljito biti provjeravani i da ce podnositelji zahtjeva biti brže vraceni u svoju domovinu.

Hoce li time biti kršena ljudska prava, kako prigovaraju kriticari novoga zakona? Nece, jer ni u jednoj od zemalja zapadnog Balkana ne vladaju uvjeti kakve su pred ocima imali ocevi i majke Ustava iz 1949. prilikom formuliranja odredbe o pravu na azil. Kod podnositelja zahtjeva za azilom iz tih triju zemalja gotovo iskljucivo se radi o Romima koji se u njihovoj domovini na razne nacine diskriminirani, ali ih se ne progoni. A njemacko pravo na azil me može biti instrument kojim se rješavaju takvi problemi.

Odluka Njemackoga Bundestaga je ispravna zbog još jednoga razloga: trenutno otprilike svaki peti zahtjev za azilom u Njemackoj podnose gradani iz jedne od tih zemalja. Apsolutni broj tih zahtjeva se udesetorostrucio otkako gradani Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije mogu bez vize (do)putovati u Njemacku. Bez novog zakona bi neizbježna posljedica bila ponovno uvodenje viza - na štetu svih gradana tih zemalja.

Prednost ima zbrinjavanje izbjeglica iz Sirije i Iraka

Osim toga zakonodavac cini dobro ako u vrijeme kad jako raste broj izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana omogucuje da se njemacka pomoc koncentrira na one ciji su životi krajnje ugroženi. Gradanima se ne može objasniti potreba za gradnjom novih smještaja za izbjeglice i tražitelje azila u gotovo svim njemackim opcinama, ako te smještaje velikim dijelom koriste osobe koje gotovo bez iznimke moraju biti vracene u domovinu, jer njihov zahtjev za azilom ocito nije utemeljen. Tko s pravom ocekuje vecu pomoc Nijemaca za žrtve sukoba u Siriji i Iraku mora prihvatiti da budu postavljeni prioriteti.

Skandalozno zato nije najnovije pooštrenje zakona o azilu. Skandalozno je to što se veliki dio Sirijaca, koji su došli u Njemacku, morao još jednom izložiti životnoj opasnosti prilikom vožnje camcima preko Sredozemnog mora kako bi ovdje našli utocište. Skandalozno je i to što u jednoj zemlji u kojoj se stalno govori o potrebi strucne radne snage iz inozemstva mnogi od te strucne radne snage izvan Europe najprije moraju podnijeti zahtjev za azilom da bi mogli uci u Njemacku. Parafrazirat cu Navida Kermanija: bilo bi lijepo kad bi ta "ružna, nemilosrdna mrlja" njemackoga zakonodavstva mogla biti uklonjena do sljedeceg okruglog rodendana njemackog Ustava.