Balkan - nestabilni rub Evrope

List "Tageszeitung" iz Berlina piše: "Ako EU kolabira, doći će do novog rata na Balkanu", upozorio je nedavno predsjednik Evropske komisije Jean Claude Juncker. Federica Mogherini, visoka predstavnica EU za spoljnu politiku je izjavila nešto slično. Tokom svoje posjete Kosovu, prije nešto više od mjesec dana, ministar vanjskih poslova Njemačke Sigmar Gabriel ponovio je obećanje EU da sve zemlje Zapadnog Balkana (zemlje bivše Jugoslavije i Albanija) mogu računati na ulazak u EU ako se budu pridržavali politike demokratskih reformi. Ovo veliko obećanje je dato još 2003. godine. Međutim, povlačenje SAD-a iz regiona, kao i kriza EU odrazila se na snagu odnosno tempo evropskih integracija. Trenutna kriza EU, koju je izazvao Brexit, potkopala je njenu privlačnost, ne samo kod političkih elita, nego i u očima naroda na Balkanu. U Srbiji, koja se nalazi u pregovaračkom procesu sa EU, privlačnost EU posebno blijedi. "Mi želimo Rusiju, a ne EU!",  povikali su poslanici srbijanskog Parlamenta krajem marta u trenutku kada je visoka predstavnica EU Federica Mogherini željela istaći pomake u procesu evrropskih integracija ove zemlje.

Ovi nedostaci EU su stvorili politički vakum, kojeg Turska i Rusija pokušavaju iskoristiti. Nakon promjene kursa u svojoj evropskoj politici, do kojeg je došlo 2007. godine, Vladimir Putin intenzivno traži saveznike na Balkanu. Pri tome, važan oslonac on ima u pravoslavnom stanovništvu, koje tradicionalno gaji velike simpatije prema Rusiji. Kako u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, tako i u Bugarskoj i Grčkoj.

Rusija također pokušava stvoriti i ekonomsku ovisnost. Ne samo što je većina balkanskih država upućena na ruske gasovode - u Srbiji i BiH je naftna industrija u  ruskim rukama. Gazprom je u cijelom regionu izgradio mrežu benzinskih pumpi. Ruske banke kupuju lokalne firme i banke, a Agrokor, velika hrvatska kompanija, koja čini 15% domaćeg bruto proizvoda je u rukama ruskih investitora.

Bezobzirno uplitanje

Putin želi oslabiti dalju integraciju regiona u NATO. To se naročito vidi u Crnoj Gori, gdje se Moskva, kao što je to želio i ruski car 1914. godine, želi iskoristiti crnogorske mediteranske luke za svoju flotu. Putin se bezobzirno upliće u politiku ove male zemlje. Rusija već godinama preko posrednika finansira pokret koji je protiv ulaska Crne Gore u NATO. To barem tvrdi crnogorska vlada u Podgorici. Kada je ova pro-NATO orjentisana vlada pobijedila na referendumu u oktobru 2016. godine, došlo je do pokušaja puča u koji je, po mišljenju zapadnih diplomata i bez obzira na sve demante Moskve, bila umiješana Rusija.

Drugim zemljama Putin nudi vojnu pomoć - Srbiji sada treba biti isporučeno 29 MiG-ova i 73 tenka 30T, ruska vojska je raspoređena na jugu Srbije na granici sa Kosovom, dok su vojni i policijski savjetnici aktivni u Republici Srpskoj, srpskom entitetu Bosne i Hercegovine. U suštini, Putin se na Balkanu može igrati vatrom kad i kako hoće.

Turska je također postala politički aktivna u regionu. Predsjednik Erdogan je osigurao podršku muslimanskom narodu u BiH, Sandžaku, Kosovu, Makedoniji i Albaniji, a BiH nudi podršku i u vojnom smislu. Njegova vizija obnove Osmanskog carstva je prava ofanziva, ali joj nedostaje ekonomska snaga.  Ipak, religiozno-autoritativni pravac turske politike je veoma atraktivan za muslimane u regionu. U očima Turaka, muslimanska područja na Balkanu su i dalje "turska zemlja". Turci u smislu uticaja na autohtono muslimansko stanovništvo imaju i konkurenciju - u zemljama Perzijskog zaliva i Saudijskoj Arabiji. Ujedinjeni Arapski Emirati investiraju u ogromne turističke projekte u Kantonu Sarajevo, Arapi privatno kupuju zemlju čak i u Srbiji i Hrvatskoj. U ovome svemu je veoma značajan uticaj predstavnika Arapskih Emirata koji nastoje etablirati fundamentalistički Islam, pokušavajući potisnuti otvoreni i tolerantni bosanski Islam, koji je na političkoj liniji suživota svih vjera i naroda.

Turska, zajedno sa zemljama Arapskih Emirata svojim novcem utiče i na političke partije, kojima dominiraju muslimani. Turske institucije pokušavaju da uđu i u sektor kulture i obrazovanja. Njihovi diplomati vrše uticaj na Bošnjake da se turski jezik uvede kao prvi strani jezik u osnovnim školama. Turska i zemlje zaliva pokušavaju da podstiču udaljavanje Bošnjaka od drugih naroda. Dok islamske vodeće sile pokušavaju pridobiti muslimanske elite na svoju stranu, evropska pozicija u mnogim državama dodatno slabi. 

Albanska secesija

U Makedoniji je socijaldemokratskoj opoziciji uz pomoć EU uspjelo da opozove Nikolu Gruevskog, koji je do 2016-e bio šef vlade.  Obzirom da se do danas nije uspjela oformiti vlada, ustavna kriza u Makedoniji se i dalje nastavlja i prijeti opasnom borbom sa albanskom nacionalnom manjinom. Šef vlade susjedne Albanije, Edi Rama je prethodno izjavio da bi se, uzimajući u obzir slabost EU, Albanija, Kosovo i albanska područja u Makedoniji trebali ujediniti i stvoriti posebnu državu. To Srbi i Slaveni u Makedoniji niti bi mogli, niti bi željeli prihvatili. 

Autoritativni režimi vode ljude u Crnoj Gori i Republici Srpskoj, a nacionalističke pozicije u BiH dobivaju sve više na važnosti i kod Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Čak i u Hrvatskoj, koja je članica EU, primjetan je okret na desno ali i ponovno oživljavanje radikalno-desničarskih Ustaša.

Ostatak Evrope i EU u svemu tome stoje neodlučni. Veoma su rijetki pokušaji jačanja demokratkih snaga na Balkanu. Prepoznati problem je jedno a razviti strategiju za Zapadni Balkan od strane Njemačke i EU - drugo. Evropsko obećanje o demokratizaciji i prosperitetu za sve više ne vrijedi, a o redefiniranju evropske politike se više ne razmišlja. Prvi visoki predstavnik u BiH, Šveđanin Karl Bildt upozorio je od opasnosti izbijanja rata u Makedoniji i zatražio hitne mjere. Nasljednik Bildta - Austrijanac Wolfgang Petrisch i Nijemac Christian Schwarz-Schilling godinama su upozoravali na preslabu politiku EU na Balkanu i zahtjevali konsekventan obračun protiv korumpiranih etnonacionalnih režima. Schwarz-Schilling u krizi EU i rezultatima izbora u Francuskoj vidi također šansu za obnovu vanjske i sigurnosne politike međunarodne zajednice i zaključuje: "Sada konačno mora uslijediti redefinisanje evropske politike prema Balkanu", kaže se u tekstu Ericha Rathfeldera, objavljenom u listu Tageszeitung iz Berlina. 

Priredila: Aida Sofić-Salihbegović / Jasmina Rose