Bešlin: „Antifašizam bez suštine“
9. maj 2019
DW: Šetnja Besmrtnog puka u Beogradu, a dan kasnije velika vojna parada u Nišu. Kako Vam izgleda način na koji se u Srbiji slavi Dan pobjede?
Milivoj Bešlin: Još od sloma socijalizma je antifašizam u Srbiji očišćen od suštinskih karakteristika i upotrijebljen u dnevno-političke svrhe. Ovdje je zapravo svaka vlast – i devedesetih, i poslije 2000. i ova danas – uzimala iz korpusa vrijednosti antifašizma samo one dijelove koji joj odgovaraju. Sve što je bila pouka globalno poznate i priznate pobjede jugoslavenskih partizana, čime je Jugoslavija dala veliki doprinos antifašističkoj pobjedi u čitavom svijetu, danas je svedeno samo na određenu vrstu podaništva prema Rusiji. Kao da Srbija i sve ostale postjugoslavenske države nisu imale autentični doprinos toj pobjedi.
Kao da su pobijedili neki Rusi i neki Srbi, bez partizana i konteksta?
Ne samo bez konteksta, nego kao da nije bilo naše autentične pobjede već da je to samo krak ruske pobjede nad fašizmom, što nije točno. Jugoslavija je imala jedan antifašistički pokret – ne kao što historiografija ovdje često tvrdi da je Srbija imala dva – on je bio autentičan i uz, naravno, pomoć Crvene armije Jugoslavija se oslobodila vlastitim snagama i dala doprinos globalnoj pobjedi. Danas se to nipodaštava i Srbija ne želi slaviti svoju nego rusku pobjedu nad fašizmom.
U čemu to vidite?
Recimo po tom Besmrtnom puku koji je propagandna manifestacija Putinovog režima, veoma perfidno smišljena. On računa upravo na desničarske snage u Europi slaveći pobjedu nad fašizmom. Kad vidite kostimografiju, to nikako ne liči na ljude koji su pobijedili fašizam već upravo na nešto suprotno. Naravno, kontekst je u Srbiji potpuno izmijenjen i nacionaliziran i predstavlja se kao pobjeda, kao što kažete, nekakve srpske i ruske vojske. Niti je bilo srpske niti je bilo ruske vojske, bile su jugoslavenska i sovjetska.
Kako gledate na vojnu paradu i tu vrstu militarizirane proslave? To nije često u zapadnoj hemisferi kojoj bi Srbija željela pripadati.
Jedno je vojna parada koju pravi država – i ona je u sovjetskoj pa kasnije u ruskoj tradiciji. To je dosta neuobičajeno i opet je prenošenje ruskih iskustava na Srbiju. Druga vrsta militarizacije društva ide kroz taj Besmrtni puk, to je opasna stvar. Tu će u slavu antifašizma marširati desničari. Tako se legitimiraju oni koji bi imali najmanje prava da pričaju o antifašizmu.
U vrijeme Hladnog rata je prezentacija oružja bila namijenjena stranoj i domaćoj publici. Predsjednik Vučić ponosno najavljuje avione, specijalne jedinice… kome se pokazuju svježe prefarbani tenkovi i nove uniforme?
To je groteska imajući u vidu da je Srbija okružena državama NATO-a ili onima koje su na putu da postanu dio tog saveza. Zato mislim da je to upućeno domaćoj javnosti. Vjerojatno ima i funkciju u pregovorima o Kosovu i zato nije slučajno da je parada iz prijestolnice pomjerena u Niš da bi se time poslala poruka kosovskim Albancima i valjda ojačala pozicija Srbije u pregovorima.
Nema malo onih koji će oslobođenje i pobjedu nad fašizmom danas nazvati početkom komunističke okupacije – slično je i u Hrvatskoj.
Slaviti pobjedu nad fašizmom u društvu koje je prije samo nekoliko dana jurišalo na albanske pekare…
Nije jurišalo društvo, nego neka grupa ljudi kojih nije bilo previše.
Dobro, to je točno, nije ih bilo mnogo, ali nije baš bilo ni mnogo onih koji su se tome protivili. Ali vidjeli smo i kako su provladini mediji izvještavali. To govori da ovdje postoji potencijal za desničarske pokrete i svaka priča o antifašizmu je lišena suštinskih karakteristika.
A kada pitate za 1945. tako je, i ovdje i u Hrvatskoj i drugdje gdje su nacionalizmi vladajuće ideologije, potrebno antifašizam preinačiti, nacionalizirati, izvući iz suštinskog konteksta – da je on korpus vrijednosti ljevice, da su antifašistički rat vodili komunisti, da je na kraju pobijedila Komunistička partija. Tu vezu antifašizma i komunizma odnosno socijalizma ovdje je napravila povijest. Nemoguće je deideologizirati jugoslavenski antifašizam što se pokušava.
U Srbiji se sa svih strana lako gađa optužbama za fašizam, to je dio dnevnog politikantstva. Vidite li Vi fašizam ili fašistoidno u Srbiji danas?
Vrlo je opasno kada i vlast i opozicija olako optužuju jedni druge za fašizam. U zemlji gdje je fašizam vladajuća ideologija stalno imate tendenciju da se fašizam nekako normalizira. Taj potencijal vidim i u našem i u okolnim društvima. Ovo što postoji na političkoj sceni su ili nacionalističke ili ultra-konzervativne političke stranke – zaista ne vidim jasne fašističke organizacije koje bi bile bitne u mainstreamu. Zato je neprimjereno kad jedni i drugi šire optužbe za fašizam jer se na taj način fašizam banalizira. Kada ste onda stvarno suočeni s njim – kao u slučaju iz Borče – onda se to čini kao neki normalan dio političkog spektra.
Ako kažete da nema fašizma u mainstreamu, kako onda treba izgledati antifašizam?
Teško pitanje. Antifašizam bi zapravo morao biti korpus vrijednosti ljevice, voditi računa o ljudskim pravima, jednakosti ljudi, da bude osjetljiv na veliku ekonomsku nejednakost koja danas postoji u Srbiji, na svaku vrstu nacionalne mržnje koja se često manifestira. To su sve bile vrijednosti antifašizma prije nekoliko desetljeća, morale bi biti i danas.
*Milivoj Bešlin (rođ. 1979.) je doktor povijesti. Radi kao znanstveni suradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Sveučilišta u Beogradu. U svojim stručnim radovima je, između ostalog, istraživao političku i društvenu povijest socijalističke Jugoslavije, studij nacionalizma, nacionalno pitanje u Srbiji u drugoj polovici 20. stoljeća, prоblеm аntifаšizmа i povijesnog rеviziоnizmа i аutоnоmiјu Vојvоdinе u јugoslovenskom fеdеrаlizmu.