Bijeg iz pakla: priče izbjeglih iz Mariupolja

Od početka ruskog rata protiv Ukrajine rijetko koji drugi ukrajinski grad mediji i političari širom svijeta pominju tako često kao Mariupolj. Pod stalnom vatrom, lučki grad na Azovskom moru postao je simbol vojnog otpora ruskoj armiji i humanitarne katastrofe. Uništenje porodilišta u kome su boravile trudnice i bombardovanje pozorišta u koje su se sklonili civili šokiralo je cijeli svijet. EU je djelovanje ruskih trupa opisala kao najteže ratne zločine.

DW je razgovarao sa ljudima koji su uspjeli da pobjegnu iz grada na teritoriju pod kontrolom Ukrajine.

"Bilo je leševa po celom gradu"

Mikola Osičenko, šef Mariupoljske televizije, mogao je da napusti grad sa svojom porodicom i komšijama. Njegova kuća bila je u blizini porodilišta koje je uništeno 9. marta.

Klinika je 500 metara od moje kuće. Kada je avion bacio bombu, mislili smo da je pogodila našu kuću, eksplozija je bila tako snažna. Ali to je bila dječja bolnica, sa porodilištem na trećem spratu. Dan prije napada, moj povrijeđeni komšija, muškarac star 60 godina, otpušten je sa ove klinike. Završio je u dječjoj bolnici jer nigdje drugo nije bilo mjesta. Ruski mediji su prenijeli da tamo nema djece i žena, već da je u pitanju štab jednog bataljona. Ali u stvarnosti je bilo mnogo žena i djece.

Temperatura u našem bloku bila je ista kao napolju: minus šest, minus sedam stepeni. Svi smo spavali u podrumu u jednoj posebnoj prostoriji. Bila je najtoplija jer se mogla dobro zatvoriti. Dušeci i jastuci ležali su na podu. Stavili smo djecu na njih. Tu su spavali i provodili dane. Majke su legle sa mališanima, bake i dede su spavali sjedeći na stolicama uza zid. A mi, srednjih godina, spavali smo na stepenicama.

Prije nego što smo napustili Mariupolj, podijelili smo zalihe vode onima koji su već bili u svojim kolima i onima koji su ostali u našem bloku. Dali smo im i namirnice koje smo još imali, jer tamo ne možete više ništa da nađete. Skladišta su uništena i opljačkana, kao i prodavnice.

Ranije smo ispred stambenog bloka ložili vatru i spremali hranu, ali je nedostajalo i suvih drva. Ljudi su ložili prozorska okna i građevinski materijal iz bombardovanih škola. Ali to je bilo opasno, jer je bomba mogla da pogodi u bilo kom trenutku - što se i dogodilo. Ljudi su bili raskomadani.

U početku su ljudi pokušavali da donesu vodu iz bunara koji još uvijek postoje na nekim mjestima. Ali čak i tamo morate da idete pod vatrom i onda još stajati u redu. Ljudi su koristili i vodu iz centralnog grijanja u porušenim kućama, iako se ona zapravo ne smije piti. Ali oni su je kuvali i pili. Jedne noći je pao snijeg. Radovali smo se kao djeca. Svi stanari našeg stambenog bloka skupljali su snijeg u kofe dok je bilo mirno. Tako smo napravili zalihe otopljene vode.

Na izlasku iz grada nismo vidjeli nijednu netaknutu zgradu – svuda popucali prozori i porušeni zidovi između stanova. Nekima je nedostajao cijeli gornji sprat. Tijela žena, muškaraca i djece ležala su svuda. Pokušali smo da odvratimo pađnju naše djece u kolima da ne gledaju to. To je jednostavno grozno!

"Srce mi se raspuklo na tri dijela"

Medicinska radnica Natalija Korjagina napustila je Mariupolj 14. marta.

Otišla sam sa lijeve obale rijeke Kalmijus u Mariupolju sa rancem do kuće u centru grada jer je tamo bilo manje granatiranja. Moja majka, koja ima 79 godina, nije htjela da krene sa mnom. Ni moje suze ni moja upozorenja nisu mogli da joj promijene mišljenje. Samo sat vremena nakon što sam napustila naš zajednički dom, pogođena su škola i dvije obližnje kuće. Kod naših komšija su svi prozori popucali, ali su mamini ostali netaknuti. Ali kasnije je isključena struja i voda i rekla sam majci da ću sutra ujutro doći po nju, na šta je ona pristala.

U toj kući u centru grada već su boravile moje kolege i njihove porodice, čiji su stanovi takođe u opasnim dijelovima grada. Bilo nas je 16-oro, uključujući šestoro djece. Napravili smo mjesta za spavanje u podrumu, sa prostirkama i dušecima na naduvavanje. Često su se čule sirene upozorenja na vazdušne napade i veći dio dana smo proveli u podrumu. Sutradan više nisam mogla da stignem do lijeve obale grada. Pokušavali smo da pozovemo taksi više od četiri sata. Odgovor je bio: „Nema benzina, niko ne vozi na lijevu obalu". Molila sam i nudila mnogo novca, ali uzalud. Takođe niko od mojih poznanika nije mogao pomoći mojoj majci. Onda sam je pozvala. Majka me je smirivala. Rekla je da ima vode i hrane, a osim toga, rat neće trajati vječno. Izdržaće. Tada sam se posljednji put čula sa njom.

Moj muž je u vojsci i brani našu zemlju. Prvih nekoliko dana nisam imala kontakt sa njim. Moj sin je u Harkovu. Srce mi se nekako polomilo na tri dijela. Ali, mora da se živi. Kako se obruč oko našeg grada stezao, tako su isključeni struja, voda i gas. Određene zalihe hrane smo mogli da kupimo na pijaci, jer su sve radnje odavno bile zatvorene, bez struje i brzo su opljačkane nakon granatiranja. Morali smo da kuvamo hranu na vatri. Drva smo sakupljali gdje smo stigli i tokom granatiranja.

Na kraju se i na naš smještaj se pucalo sa svih strana. Uništeni su svi prozori i krov. Kuća se toliko tresla da smo mislili da će se srušiti. Ali podrum je izdržao. Na spratu kuće temperatura je bila jedan do dva stepena, u podrumu četiri do pet. Najgori je nedostatak vode. Ali dva puta je pao snijeg i imali smo sreću da dvije kade napunimo snijegom.

U kući nije bilo signala mobilne telefonije, već na oko 900 metara dalje. Tako smo saznali za koridor za privatne automobile i odlučili da odemo. Dok smo pakovali stvari u automobile, čuli su se konstantno pucnji i metalni geleri su letjeli direktno preko naše ograde. U 12 sati smo napustili Mariupolj, svuda smo vidjeli ruševine i požare. U Berdjansk smo stigli oko 21 sat, gdje smo prenoćili u školi. Ujutru smo nastavili. U mnogim kolima konvoja bila su djeca. Svi su vozili veoma oprezno. Vidjeli smo agresorske punktove, njih preko 30 na svim putevima koji su vodili ka i iz sela. Nastala je ogromna gužva ispred srušenog mosta kod Zaporožja. Tu obilaznica vodi preko uskog puta. Uspjeli smo da prođemo, ali je sat kasnije pucano na drugu kolonu i bilo je žrtava. U 19 časova stigli smo u grad Dnjepar.

"To je jednsotavno pakao!"

Oleksandr Skorobohatko, radnik jedne međunarodne humanitarne organizacije, napustio je Mariupolj 15. marta.

Početkom marta postalo je jasno da čitavom gradu prijeti humanitarna katastrofa. Kada su prestali da stižu hrana i lijekovi, ljudi su se uspaničili. O humanitarnim katastrofama sam slušao samo u teoriji. Nikada nisam radio u stranim misijama i nikada se nisam suočio sa takvim problemima.

Sestra i ja smo se smjestili kod rođaka. Spavali smo na podu u hodniku, tamo smo se osjećali sigurnije. Nekako smo se navikli na granatiranje, nedostatak hrane. Susjedna kuća je već bila uništena. Proveli smo dosta vremena sa komšijama i kuvali na vatri.

Na humanitarni koridor se dugo čekalo. Ljudi su skoro izgubili nadu i ubijeđivali su jedni druge da je bezbjednije ostati u gradu. Kada smo na radiju čuli da je 500 automobila stiglo do Zaporožja, u početku nismo mogli da vjerujemo. Ali sutradan je došao poznanik i rekao da će biti još jedna kolona. Odmah smo krenuli ka autu. Intuitivno smo krenuli sporednim putevima i poslije pet do deset kilometara od grada konačno je zavladala tišina.

Svuda su bili ti kontrolni punktovi, kontrole, beskrajni redovi. Tek kada smo stigli u Zaporožje, shvatili smo da smo konačno uspjeli da napustimo Mariupolj. Osjećao sam se pomalo krivim što nisam uspio da upozorim prijatelje i rođake sa njihovom djecom. Odlučio sam da odem po njih.

Ponovo je prošao sve kontrolne punktove. Na posljednjem prije Mariupolja, takozvani vojnici „Donjecke Narodne Republike" su mi jednostavno oduzeli auto. Morao sam da se vratim pješke. U sljedećem selu mogao sam da prenoćim i da nešto pojedem. Ujutro su me dobri ljudi povezli u Zaporožje. Sve ovo će me zauvijek pratiti, uključujući i sve mrtve.

Mnogi dobrovoljci ovih dana nekako uspiejvaju da stignu do Mariupolja. Razmjenjujemo iskustva. Ali niko ne može da garantuje sigurnost, naprotiv, upozoravaju da se može desiti da se ne vratiš živ. Ipak, nastavljam da tražim načine da bar dovedem svoje rođake u najbliža bezbjedna sela. To je jednostavno pakao!

Autori: Burdya/Bilek/Theise

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu