Božanski omaž Mikelanđelu

U bonskoj 'Bundeskunsthale' do maja (6. februar - 25. maj) moći će se vidjeti djela čuvenih slikarskih imena: od Karavađa, Rafaela i Rubensa, preko Rodena, Sezana i Mura pa do savremenih njemačkih umjetnika poput Liperca ili Štruta; ali i način na koji su se divili najčuvenijem florentinskom umjetniku i kako su ga interpretirali. Bez obzira da li se radilo o slikarima, vajarima, fotografima ili ljudima iz svijeta filma, na ovoj izložbi će se moći vidjeti crteži, ulja na platnu i skulpture. Tako će Mikelanđelov rad očima različitih umjetnika biti predstavljen u čudnom, novom i raznovrsnom svjetlu. A mit o njemu će dobiti svoj oblik. "Pokazaćemo kako je on uticao na druge umjetnike", objašnjava direktor muzeja u Bonu Rajnijer Volfs.

Ovo bi mogla da bude njemačka izložba godine. Jedinstvena - u svakom slučaju. Jer, toliko vrhunskih djela - ikona istorije umjetnosti - ne bi trebalo da se tako brzo ponovo negdje vide zajedno. Muzeji i fondacije u čijem su vlasništvu, teška srca su se od njih odvojili za potrebe izložbe u Bonu. Među njima su veoma značajne kuće umjetnosti kao što je pariski Luvr, Moma iz Njujorka ili bečka Albertina. Pripreme za izložbu trajale su punih pet godina.

Mikelanđelo je bio usamljen

Jedno je jasno: nikada niko ni prije, a ni nakon Mikelanđela nije stekao toliku slavu zbog svojih slika, skulptura i crteža. No, kada je riječ o njemu kao čovjeku sve je bilo potpuno drugačije. Neki hroničari ga opisuju kao usamljenog, melanholičnog, drugi opet kao odvratnog, nedruštvenog, škrtog i nadmenog. Ali, Mikelanđelo je bio i vrlo ambiciozan, marljiv i opsjednut svojom umjetnošću. Sin gradonačelnika planinskog mjesta Kapreze živio je skromno. Na trpezi je često bivao samo hljeb, haringe i vino.

Kosmos njegove umjetnosti rastao je u Mikelanđelovoj glavi, potaknut možda i melanholijom do koje je najprije dovela i prerana smrt njegove majke. No, činjenica je jedna: Mikelanđelo se igrao na klavijaturi ljudskog tijela. Unutrašnja stanja poput tuge, ljubavi, vjere i danas se mogu vidjeti na njegovim djelima jednako kao i dramatika stradanja i borbi. Tijelo kao instrument istraživanja svijeta - time je dirnuo mnoge ljude. I Mikelanđelova umjetnost nije bila senzacija samo za njegove savremenike. Obožavali su ga svi od običnih radnika do papa. A od renesanse do danas se ništa nije promijenilo.

Naprotiv. Umjetnici se stoljećima oduševljavaju Mikelanđelom. Još u njegovo vrijeme bivao je kopiran ili su pak drugi radili varijacije na njegove teme. Karavađo i Rubens tematski su imali slične slike, kao što je na primjer Karavađov "Sveti Jovan" iz 1602. Njegove skulpture su služile kao primjer Berniniju. Rafaelo je 1505/1508. crtao "Mikelanđelovog Davida ispred Palate Vekio". "Ključna Mikalanđelova djela su zbog svojih poznatih izložbenih mjesta i prostora uvijek imala i veliku pažnju javnosti", kaže istoričar umjetnosti Sebastijan Šice. Kapela Medičijevih ili Pjaca dela Sinjorija u Firenci, vatikanska bazilika ili pak Sikstinska kapela u Rimu su i tada, a i danas mjesta koja privlače ogromnu publiku.

Nijedan umjetnik nije bio toliko često portretisan kao Mikelanđelo. "Zbog mnoštva reprodukcija njegova djela su postala dostupna na različite načine", kaže Sebastijan Šice koji za Mikelanđela kaže da je i tokom svog života uživao "nenadmašnu popularnost". A njegova umjetnost je imala ugled kao "božanska".

Zvijezda renesanse, ali i svih vremena

Mikelanđelov uticaj proteže se na skulpturu XIX i XX vijeka. Bilo da se radi o Francuzima Ogistu Rodenu, Anriju Matisu ili njemačkom Vilhelmu Lembruku - svi odreda su obožavali Mikelanđela. Na primjer, Rodenova skulptura "Bronzano doba" - muškarac s jednom rukom iza glave - to jasno oslikava. Dok je Henri Mur po uzoru na Mikelanđela vajao svoje "ležeće skulpture", za to vrijeme je fotografkinja Kandida Hefer fotografisala njegovog Davida na Akademiji u Firenci i izrađivala fotografije velikih formata. Korak dalje otišao je njen kolega Tomas Štrut koji je fotografisao posjetioce Mikelanđelove kolosalne osvijetljene statue. Šta iz toga učimo? Ovaj Florentinac je umjetnik za sva vremena.

Nagost Mikelanđelovih skulptura do današnjih dana ostavlja jak utisak i nadahnjuje umjetnike. Američki umjetnik Robert Mapltorp pokazuje nešto slično u svojoj seriji "Tomas" - golog čovjeka u kružnom okviru. Njemački slikar i vajar Markus Liperc se drži Mikelanđelove kompozicije, slično kao i mladi britanski filmski stvaralac Sem Tejlor-Džonson.

Tako će šetnja kroz izložbu u Bonu biti zapravo šetnja kroz istoriju umjetnosti. Izgleda da je o Mikelanđelovom životu i djelom danas sve rečeno. Jedva da je život nekog umjetnika bolje istražen. "Znamo i koje je boje bilo ćebe pod kojim je preminuo", kaže drugi kustos izložbe u Bonu Georg Zacinger, "a znamo i kakvo je tada bilo stanje na njegovom računu". Ali, jedno je sigurno - za mnoge umjetnike Mikelanđelo je i uzor i veliki izazov.