Borba za prava žena je tek počela!

Kako se obilježava i šta predstavlja 8. mart u Njemačkoj? To nije dan majki. U Njemačkoj postoji Dan majki i slavi se druge nedjelje u maju. Djeca obično nešto naprave za mame u vrtiću ili školi, pa im to poklone, a kad odrastu onda svoje starije majke izvode na ručak ili kolače. (Postoji i Dan očeva, koji je takođe u proljeće i vezan je za crkveni kalendar)- Tu je i Sveti Valentin, Dan zaljubljenih, kada parovi jedni drugima poklanjaju stvari, vrijeme, pažnju… To su sve dani koji se obilježavaju privatno, komercijalizovani su i nemaju nikakvu političku pozadinu, niti poruku. Postoji i dan kada kolege i koleginice po firmama ili restoranima zajednički slave, jedu i piju, često o trošku firme – to je obično sredinom decembra i zove se božićno slavlje.

Sasvim drugačiji je Dan žena. To je odavno dan ravnopravnosti među polovima, borbe za prava žena. Partije se oglase, po medijima učestaju prilozi o položaju žena u društvu. A na radnom mjestu, obično sindikati, koleginicama poklanjaju po cvijet ili neku sitnicu. I baš kada se činilo da je borba za prava žena zamrla, kada je feminizam počeo skoro isključivo da se bavi sam sobom, pojavio se Equal pay day: pitanje položaja zaposlenih žena postalo je mnogo interesantnije, jer je neravnopravnost postala očigledna, konkretna. S nevjericom je prihvaćena činjenica da žene zarađuju mnogo manje nego muškarci. Ove godine, taj dan će u Njemačkoj biti obilježen 18. marta, a to znači da smo mi žene u prosijeku do tog dana radile besplatno, dok su naše kolege muškarci platu dobijali od 1. januara. Njemačka je sebi postavila za cilj da tu postojeću razliku od 21 odsto u korist muškaraca, do 2020. smanji na deset procenata.

Osim toga, prije godinu dana uvedena je takozvana kvota za žene u privredi na osnovu koje su najveće firme, njih 106 sa preko 2.000 zaposlenih, primorane da na najvišim pozicijama, u svojim nadzornim odborima, imaju 30 odsto žena. Ali kako usaglasiti posao sa porodicom, pogotovu takav koji nema radno vrijeme, a gdje se očekuje maksimalna mobilnost i fleksibilnost? Obično žene koje se odluče za karijeru u privredi odustaju od toga da rađaju djecu.

U Njemačkoj tek svaka deseta žena sa djecom ispod tri godine radi puno radno vrijeme. Mada dijelom dobrovoljno, rade skraćeno radno vrijeme ili uopšte nisu zaposlene. Kasnije, kada djeca odrastu i kada žele da rade puno vrijeme – tržište rada ih neće. To potom znači male penzije i, ako brak ne potraje, siromaštvo u starosti.

Dvostruko opterećenje žena

Kako je moguće da žene tako loše stoje u jednoj od najbogatijih industrijskih zemalja na svijetu? Odgovor je u suštini jednostavan: zato što je kapitalisti najvažniji profit, kapitalističkoj državi privredni rast i zato što religija ima duboke korijene i značajnu ulogu u društvu.

U eri neoliberalnog kapitalizma, što znači slabljenja države i deregulacije tržišta, koja je počela osamdesetih, tokom šesnaestogodišnje vladavine demohrišćanina Helmuta Kola, a kojoj su socijaldemokrate i Zeleni pod Gerhardom Šrederom, takozvanom „Agendom 2010" širom otvorile vrata, postalo je još jednom jasno kako lako i brzo čovjek može da izgubi prava koja je imao. Radnici i građani su, preko svojih sindikata i poslanika, pristali na promjenu Zakona o radu i socijalnom staranju radi bolje budućnosti – koja nije došla. U svakom slučaju ne za njih. Radna mjesta postala su nesigurnija, konkurencija za njih surovija, plate i kupovna moć manji.

Gubitak posla koji je prije te reforme na duže staze značio postepeni pad standarda, odjednom je za mnoge značio klizanje u siromaštvo. Žene su time bile više pogođene od muškaraca jer su i ranije većinom radile na poslovima koji su manje plaćeni i jer su češće nego muškarci imale skraćeno radno vrijeme – da bi mogle da se brinu o porodici i domaćinstvu. Tako je prije svega funkcionisalo društvo na zapadu zemlje. Međutim, sa dolaskom krize, jedna plata više nije dovoljna za izdržavanje porodice i mnoge žene su pohrlile na tržište rada – da bi se ispostavilo da društvo nema kapaciteta da zbrine djecu, ali i stare u kojima su se žene do tada brinule. Tako je ovdje nastao izraz – dvostruko opterećenje žena.

Njemačka se mijenja

Ujedinjenjem Njemačke, cijela zemlja postala je kapitalistčka. Međutim, na istoku zemlje, na teritoriji bivšeg DDR-a, 40 godina socijalizma prilično je temeljno iskorijenilo religiju i njoj svojstvenu tradicionalnu podjelu uloga među polovima, tako da po statistici od 2011. velika većina stanovništva ne pripada nijednoj konfesiji. Na teritoriji stare Zapadne Njemačke je pak većina religiozna i pripada Katoličkoj (jug) ili Evangelističkoj (sjever) crkvi. Već po tome što u katoličkoj crkvi ženama nije dozvoljeno da budu sveštenice, a u evanglističkoj jeste, moguće je izvući zaključke o tome kakav je uticaj žena u društvima u kojima je jedna ili druga vjera dominantna.

Kancelarka je odrasla u DDR-u, u porodici evangelista. Interesantno je da je Angela Merkel bila prva ministarka za pitanja žena i omladine u ujedinjenoj Njemačkoj, a sa istoka zemlje dolazi i sadašnja ministarka pod čiji resor spadaju i žene – socijaldemokratkinja i od skoro evangelistkinja, Manuela Švezig. Naravno da nije slučajno što su baš one krenule da polako, ali sigurno mijenjaju Njemačku – ka većim pravima za žene.

Mada je ideja o borbi za prava žena i obilježavanje Dana žena 1908. nastala u SAD i potom se raširila po Evropi i Rusiji, kao što je to sredinom devedesetih bio slučaj i sa Eqaul pay day, čini se da Njemačka pitanje ženske ravnopravnosti posljednjih godina shvata ozbiljnije od svog uzora. To je dobar znak za budućnost.