Preživjeli smo rat, ali ne znam hoćemo li preživjeti mir

Pozicija BiH se prema Izvještaju Reportera bez granica za 2017. poboljšala za tri mjesta. No, prema riječima Kristijana Mira, šefa te organizacije u intervjuu za DW, to se dogodilo zbog toga što se promijenila situacija u drugim zemljama. Gospođo Rudić, kakva je zaista situacija u Bosni i Hercgovini po pitanju slobode novinarstva, u godinu za koju Reporteri bez granica kažu da sloboda medija nikada nije bila ugroženija?

Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, Udruženje BH novinari svake godine bilježi pogoršanje medijskih sloboda i sigurnosti novinara. Mi možemo govoriti o dobrom zakonskom okviru koji je napravljen poslije završetka rata, možemo govoriti o postojanju brojnih medijskih institucija i organizacija u BiH, ali nažalost moramo sada vrlo otvoreno govoriti o nemogućnosti apliciranja zakona koji su doneseni pod patronatom međunarodne zajednice u bosansko-hercegovački društveni, politički i ekonomski kontekst. Ja smatram da nema napretka u posljednjih 11 godina i da se mi sada zapravo nalazimo u bezizlaznoj situaciji, gdje se uz pogoršanje medijskih sloboda, pravne zaštite novinara, socijalnog položaja novinara suočavamo i sa činjenicom da se brojne medijske organizacije koje su prije bile aktivne na medijskoj sceni BiH, kao što je Regulatorna agencija za komunikacije ili druge profesionalne organizacije koje su okupljale elektronske medije u BiH, suočavaju sa brojnim političkim pritiscima i neke od njih više ne djeluju na bh. medijskoj sceni. Isto tako ovdje postoji veliki problem nesankcioniranja fizičkih napada na novinare, prijetnji novinarima i brutalnog kršenja prava na slobodu izražavanja od najviših zvaničnika ove zemlje. Prema našim istraživanjima samo 20 posto krivičnih djela prema novinarima procesuira se na adekvatan način i u korist zaštite novinara i slobode izražavanja. Veliki problem je takođe potpuna destrukcija javnog sistema emitiranja u BiH. Krovna javna televizija BHRT nalazi se pred finansijskim kolapsom a i druga dva entietska emitera imaju ozbiljne probleme sa finansiranjem. Jer, pune četiri godine mi nemamo stabilan, politički nezavisan i efikasan način naplate rtv takse za funkcioniranje sistema javnog informiranja u BiH.

Na moje sljedeće pitanje, kakva je pozicija javnog rtv servisa u BiH ste već dijelom odgovorili, ali pitao bih kakva mu je budućnost?

Mi imamo zapravo jako veliki problem političke destrukcije javnog sistema emitrianja u BiH kroz pokušaje HDZ-a da nametne nacionalni kanal koji bi radio isključivo u interesu Hrvata, odnosno hrvatskog naroda u BiH. Ono u šta su BH novinari jako involvirani jeste to da se pokuša napraviti još tokom maja debata uz podršku Evropske federacije novinara i Asocijacije javnih emitera sa ciljem da se progovori o prijedlogu Hrvatskog narodnog sabora o rekonstrukciji javnog sistema koji će zadovoljiti informativne potrebe Hrvata u BiH, ali sa druge strane da se sačuva javna funkcija i rad u interesu svih građana a ne da se informativni prostor BiH parceliše u skladu sa nacionalnim podjelama koje su posljednjih nekoliko godina vrlo, vrlo snažne na našoj političkoj sceni. Bojim se da se nalazimo pred rušenjem javnog sistema emitiranja u BiH i da će BiH biti jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja neće imati svoj javni servis. Ali, ne zato što nije mogao opstati zbog kapaciteta, finansiranja... već naprosto zbog različitih političkih interesa i činjenice da je javni servis postao dio političkih pregovora između velikih političkih partija Bošnjaka, Hrvata i Srba iz BiH. Nažalost ja mislim da će krajnji postupak koji će BH novinari pokrenuti biti zapravo zahtjev Evropskom parlamentu da traži preispitivanje ugrožavanja prava na javno informisanje u BiH i da zatraži od Evropskog suda za ljudska prava mišljenje u vezi sa kršenjem medijskog pluralizma u slučaju da dođe do gašenja javnih emitera.

Da li to onda znači da kada je slobodno novinarstvo u pitanju da najveći pritisak na novinare, i novinarstvo uopšte, dolazi od strane politike?

Da. Najveći su pritsci od strane političara. I to je zapravo postao sistem koji je na neki način legalan sistem vršenja pritiska. Jedan od načina je kroz imenovanje direktora i glavnih i odgovornih urednika u javnim medijima, ali ne samo u javnim servisima na entitetskom i državnom nivou. Mi imamo oko 38 javnih lokalnih medija u koje lokalne vlasti imenuju politički podobne ljude i oni su ti koji rade direktno po diktatu vladajućih stranaka. Nedavno smo imali veliki pritsak na lokalni medij u Zenici od strane novog gradonačelnika koji je u bh. javnosti prepoznat kao veliki demokrata. Ali, bez obzira na to on je osoba koja apsolutno ne razumije poziciju lokalnog javnog medija. Sada je čak uskratio finansiranje Kantonalnoj televiziji u Zenici. Isti problem imamo u Bihaću i u drugim malim gradovima.

Takođe imamo koleginicu iz Banjaluke, dopisnicu Agencije Beta u Beogradu, koja od 2009. nema akreditaciju i ne može pratiti nijedan događaj u Palati predsjednika Republike Srpske i uz brojne pritiske međunarodnih organizacija, BH novinara, te organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava nismo uspjeli izvršiti pritisak na predsjednika RS da dozvoli akreditovanje novinarke. Ono što je kod nas zabrinjavajuće jeste to što državne insitucije, pravosuđe... ne prepoznaju kršenje prava slobode izražavanja kao temeljnog ljudskog prava i ne bave se tim pitanjem na jedan efikasan način. Kada je riječ o pravosuđu, trenutno imamo 176 aktivnih procesa protiv medija i novinara po Zakonu o zaštiti od klevete što takođe predstavlja jedno sredstvo pritiska na uredničke politike i zapravo uvođenje cenzure u medije, cenzure i autocenzure.

Kada govorimo o pritisku volio bih da osvijetlimo još nešto, a to su novinarska primanja koja su u BiH u pravilu jako niska; koliko je to veliki pritisak na novinarsku nezavisnost prilikom izvještavanja?

To postaje stvarno jedan od velikih problema u smislu vjerodostojnosti novinarstva i kredibiliteta naše profesije generalno. Profesija sama gubi na ugledu a novinari su jedna od najmanje plaćenih kategorija u BiH. Nažalost ni sinidkalne organizacije nisu adekvatno razvijene. U BiH takođe nemamo krovni medijski sindikat koji bi se profesionalno i efikasno borio za novinarska radnička prava.

Kako onda poboljšati nezavisno novinarstvo u BiH?

Postoji dosta mogućnosti. Ali, to je dugotrajan proces, zato što državne institucije nisu preuzele odgovornost za zaštitu slobode izražavnja kao temeljnog ljudskog prava. Sve dok pravo na slobodu izražavanja ne bude prepoznato kao temeljna demokratska vrijednost, sve dok međunarodni dužnosnici koji pregovaraju s našim vlastima ne pokrenu pitanje njihove odgovornosti za zaštitu slobode izražavanja, mislim da organizacije poput BH novinara neće moći puno postići. Jer, prosto zbog nekih političkih ciljeva, i međunarodnih organizacija u BiH, našim se političarima toleriše čak i to kada pljuju novinare, kada ih napadaju, kada ih fizički napadaju, kada ih vrijeđaju na spolnoj osnovi, kada krše njihova prava, kada im ne daju ući u institucije...

Da li ste ipak optimista ili pesimista u pogledu budućnosti slobode medija u BiH?

Ja sam po prirodi optimisita, ali jedna rečenica mi se stalno vrzma po glavi i opominje. Naime, ja sam bila cijeli rat ovdje, i mnoge moje kolege, radili smo vjerujući kako možemo preživjeti rat i sačuvati naše medije. Ali, nisam sigurna da li ćemo moći sa istim zalaganjem, sa jako puno rada, sa posvećenošću ovoj temi, zaštiti slobode izražavanja, preživjeti mir. Bojim se da nam je mir donio puno više teškoća nego što smo ih imali u ratu, i puno više izazova nego što smo ih imali u ratu.

 

Borka Rudić je generalna sekretarka Udruženja BH novinari.