BiH i Drugi svjetski rat

Podijeljena između Hrvatske i Srbije (sporazum Cvetković-Maček), BiH je Drugi svjetski rat dočekala u Kraljevini Jugoslaviji. Njemačka invazija na tadašnju Jugoslaviju (Aprilski rat) počela je 6. aprila 1941. godine bombardiranjem Beograda, a okončana jedanaest dana kasnije slomom kraljevskih snaga. Zemlja je okupirana i podjeljena, a Kralj Petar II pobjegao je u London. Veliki dio stanovništva nije prihvatio okupaciju i na području Jugoslavije počinju djelovati snage otpora. Najznačajniji nositelji antifašističke borbe bile su partizanske jedinice na čelu sa Komunističkom Partijom Jugoslavije (KPJ) i Josipom Brozom Titom.

Poprište najvećih bitaka bila je BiH što je mnoge istraživače navelo na zaključak da je antifašistički pokret u ovom dijelu Jugoslavije bio najsnažniji. Direktor sarajevskog Instituta za historiju Husnija Kamberović kaže da je to samo djelimično tačno. „Drugi svjetski rat ovdje je bio puno slojevitiji u poređenju sa drugim krajevima u Jugoslaviji. Odnosi u BiH bili su puni apsurda i nevjerovatnih obrata. Linija između fašističkog i antifašističkog pokreta često se kao putanja klatna pomjerala čas na jednu, čas na drugu stranu“, kaže Kamberović za Deutsche Welle.

On ne osporava „ogroman“ doprinos BiH pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. „Srpska ustanička masa iz 1941. godine, u čijoj su osnovi bili otpor okupaciji zemlje i iskonska borba za pravo na život, ubrzo se podijelila. Jedan dio je, pod utjecajem nacionalističke ideologije iz Srbije, postao sastavnim dijelom četničkog pokreta, čija je saradnja sa fašističkim snagama bila sasvim jasna. Drugi dio je nastavio borbu unutar partizanskog pokreta, koji je bio pod snažnim utjecajem komunističke ideologije. Ovaj dio ustaničke mase u osnovi je do kraja ostao antifašistički, ali su neki zločini, posebno oni koje su dijelovi partizanskih jedinica počinili nad muslimanima u pojedinim dijelovima zemlje (Kulen Vakuf), ostavili mrlju na tom pokretu“, kaže Kamberović.

NDH, četnici i Handžar divizija

Nacionalne suprotnosti u BiH početkom Drugog svjetskog rata dovedene su do usijanja. Okupacija i uspostave marionetskih režima dodatno usložnjavaju međunacionalne odnose. Engleski historičar i publicist Noel Malcolm podsjeća da je 10. aprila 1941. godine proglašena „Nezavisna Država Hrvatska“ (NDH) koja je obuhvatala i BiH.

„Dakako da NDH nije bila nezavisna, nego podijeljena na dvije zone vojne okupacije, njemačku i talijansku, a crta razdvajanja presijecala je dijagonalno BiH od sjeverozapada do jugoistoka. Nijemci su, na Mussolinijev prijedlog, pozvali Antu Pavelića da vlada u NDH kao 'Poglavnik' ili 'Führer'. Njegova ustaška organizacija nije bila do tada pravi masovni pokret, jer nije imala više od 12.000 članova u cijeloj Hrvatskoj, ali kad je preuzela vlast, uskoro je to postala. Nakon dva desetljeća pružanja političkog otpora unitarizmu u Beogradu, velika većina Hrvata držala je da treba pozdraviti osnivanje NDH, kakve god bile okolnosti njena nastanka i koliko god lažna bila njena nezavisnost“, kazao je Malcolm u svojoj knjizi „Historija Bosne“.

On ističe da su vlast u NDH preuzeli „fanatici“ pretvarajući ovu tvorevinu u „instrument terora i genocida“. „U junu su u NDH počele masovne internacije Jevreja... Antisemitizam, međutim, nije bio glavna briga ustaških ideologa. Glavni je cilj bio 'rješavanje problema' velike srpske manjine“, naglašava Malcolm, podsjećajući na teške ratne zločine ustaških vlasti protiv srpskog stanovništva u BiH.

Bosanski paradoksi – svi protiv svih

Profesor Husnija Kamberović kaže da je i dio bošnjačke elite pod uticajem raznih ideologija „počeo maštati o autonomnoj Bosni kao sastavnom dijelu nacističkog Novog poretka u Evopi“. „Muslimanske milicije, kao izraz borbe u kojoj se branilo pravo na život, izgubit će vremenom svoj prvobitni smisao, a dio tih pripadnika će se regrutirati u 13. SS diviziju (tzv. Handžar divizija), koja je krajem rata sa četnicima zajedno nastupala protiv partizana i činila zločine nezavisno o tome da li su u pitanju muslimanski ili srpski krajevi. Važno je bilo samo da su bili partizanski! Taj paradoks je upotpunjen činjenicom da je nizom sporazuma između pojedinih četničkih komandanata i pojedinih organa NDH bilo predviđeno ne samo da se četnički borci ranjeni u borbama protiv partizana liječe u bolnicama NDH, nego je omogućavano i nauoružavanje tih četničkih jednica“, kaže Kamberović.

NDH je bila samo jedna od velikodržavnih ambicija koje su eskalirale u ratnim godinama. Ta se eskalacija, kako za Deutsche Welle kaže novinar BH radija 1 Amir Sužanj, najviše ogledala u zločinima nad civilnim stanovništvom svih naroda, posebno ustaša nad Srbima i Jevrejima i četnika nad muslimanima i Hrvatima.

„BiH je bila područje na kojem su se odvijale najveće bitke Drugog svjetskog rata na prostorima bivše Jugoslavije. Njena prirodna konfiguracija je samo jedan faktor zbog kojeg su se jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, najveći dio rata nalazile upravo na tom području. Poseban zamah narodnooslobodilačke borbe u Bosanskoj Krajini omogućio je i političko djelovanje u narodu. Taj politički faktor rezultirao je u konačnici zasjedanjima AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) i ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeća narodnog oslobođenja BiH) te potpunom političkom artikulacijom narodnooslobodilačkog pokreta i njegovim međunarodnim priznanjem“, kaže Sužanj.

Visoka cijena antifašističke borbe

Međutim, BiH i njeno stanovništvo skupo su platili takvu ulogu. „Uz teške posljedice okupacije, kako u njemačkoj, tako i u italijanskoj zoni, od samog početka rata stanovnici su bili izloženi zločinima domaćih kvislinških snaga. Ustaše su u svojoj 'državnoj strategiji' planirali istrebljenje srpskog stanovništva, a četničke jedinice su, posebno u istočnoj Bosni, provodile mjere istrebljenja muslimana“, ističe Sužanj.

U zborniku Vladimira Dedijera i Antuna Miletića „Genocid nad muslimanima 1941-1945“, ističe se da je genocid nad muslimanima počinjen od strane pripadnika pokreta i oružanih snaga armijskog generala i ministra vojske kraljevske jugoslavenske vlade u Londonu Dragoljuba (Draže) Mihailovića. Dedijer i Miletić objavili su više dokumenata vodećih ideologa četničkog pokreta u kojima se otvoreno govori o potrebi „čišćenja“ zemlje od muslimana „bilo fizičkim uništenjem ili prebacivanjem na druge teritorije koje neće spadati u domen tzv. Velike Srbije“.

Četnički pokret slomljen je upravo u BiH, gdje su njemačko-italijanski okupatori, uz podršku domaćih izdajnika, proveli najveće ofanzive potiv Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije. „Njemačka komanda Jugoistoka preduzela je čitav niz složenih i širokih vojnih operacija, od Kozare i istočne Bosne tokom 1942. godine, pa sve do najtežih bitaka na Neretvi i Sutjesci. Odluka Njemačke komande da preduzme operaciju Weiss, poznatu kao Bitka na Neretvi, pokrenula je sa svojih ognjišta stotine hiljada ljudi i to u teškim zimskim i proljetnim mjesecima, pa su patnje i iznimni fizički napori, kako vojnih formacija, tako i civilnog stanovništva, obilježili to vrijeme. Uprkos velikim žrtvama među partizanima, Bitka na Neretvi je praktično zapečatila sudbinu četničkog pokreta, koji se nakon teških poraza poslije prelaska Neretve, pogotovo u rejonu Kalinovika i gornjeg toka Neretve, do kraja rata nije oporavio“, kaže Amir Sužanj. Sličnu je sudbinu doživio i ustaški pokret u BiH, čije se oružane formacije krajem rata uz teške gubitke povlače u Hrvatsku.

Posljedice i po(r)uke

O ljudskim žrtvama i posljedicama Drugog svjetskog rata u BiH, u publikaciji „Bosanskohercegovački Hrvati u Drugom svjetkom ratu“ govorio je i zagrebački profesor Ivo Goldstein. „Valja stoga pridodati da je BiH pretrpjela najveće žrtve i najveća razaranja u Drugom svjetskom ratu, od svih poslijeratnih jugoslavenskih republika i današnjih država. Stradalo je oko 328.000 ljudi, što znači 10,3% predratnog stanovništva. Za usporedbu, u Crnoj Gori je stradalo 7,8%, u Hrvatskoj 7,3%, a u Srbiji 4,2% stanovništva. Ukupno je u Jugoslaviji stradalo 5,9% stanovništva. Takvi golemi gubici, pa i među bh. Hrvatima, rezultat su činjenice da je bh. prostor, više od drugih u nekadašnjoj Jugoslaviji, već od ljeta 1941. godine duboko zaglibio u međuetničko nasilje i rat. Dobrim dijelom je za te žrtve kriva ustaška ideologija i praksa koja je bh. Hrvatima namijenila ulogu 'predziđa'“, navodi Goldstein.

„Značaj BiH u vrijeme Drugog svjetskog rata sadržan je i u činjenici da su u BiH udareni temelji nove, komunističke Jugoslavije“, kaže Husnija Kamberović. On, međutim, upozorava da je poslijeratna identifikacija antifašističkog i komunističkog pokreta, na čemu je nova vladajuća komunistička elita uporno i efikasno radila, ostavila prostor i za manipulaciju antifašističkim pokretom. U državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije u toku su pokušaji revizije historije, kako bi se umanjila odgovornost pokreta i pojedinaca za ratne zločine i druge događaje iz Drugog svjetskog rata. Predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci nedavno je za Deutsche Welle rekao da 70 godina nakon rata „fašizam još živi“ i da se još uvijek vode postupci rehabilitacije ratnih zločinaca. „Nismo naučili lekciju i zato nam se fašizam ponavlja“, kazao je Finci.