Budućnost Grčke na referendumskoj cedulji

Rijetko kada je neko vrhovne političare Evropske unije vidio tako blizu nervnog sloma. U slučaju predsjednika Evropskog parlamenta Marina Šulca frustracija se ogleda u ponudi da sam ode u Grčku i da se tamo zalaže za da na referendumu. Sada ovaj socijaldemokrata bespomoćno traži most između isteka programa pomoći u utorak u ponoć i referenduma u nedjelju.

Aleksis Cipras je u međuvremenu zacijelo pozvao Brisel i zamolio za pomoć. Ali, kako će to da izgleda? Da li on želi da zaustavi sat, da pravila i ugovorno pravo jednostavno stavi van snage? Ne izgleda baš da evrozona želi da još jednom igra sirtaki po atinskim notama. Cipras je još pre četiri nedjelje mogao da održi referendum – da je to htio. Tada je bilo još dovoljno vremena.

Skrhani Junker

Martin Šulc je proteklih mjeseci bio omiljeni sagovornik Aleksisa Ciprasa. On je do kraja imao razumijevanja za grčke zahtjeve, uvijek je imao vremena za grčkog premijera i pokušavao da ga kao novajliju za ruku vodi kroz političke lavirinte Evrope. Ali, ovaj to nije želio, kako se sada pokazuje.

Još teže je čovjeku koji ima najviše razumijevanja za Grke, predsjedniku Evropske komisije Žan-Klodu Junkeru. Zar on nije tapšao Ciprasa po ramenu, zar mu nije prostirao crveni tepih i danima i noćima pregovarao sa njegovim ljudima? Zar nije bio borac za mekše linije i fleksibilnije kompromise u grčkom reformskom programu? A sada izgleda kao prevareni ljubavnik.

Neki ministri finansija su za vikend osjetili olakšanje zbog toga što je psihodrama završena. Ali, Junker je bio povrijeđen. I on je na kraju morao da uvidi da vlada u Atini nije htela dogovor. Neki u Briselu su to već odavno pretpostavljali. Krajem prošle nedjelje, dogovor je već bio tako blizu da više nije moglo da se objasni zašto Cipras nije prihvatio ponudu. Mogao je da se spase samo još referendumom.

Evrozona će preživjeti

Predsjednik Evropske komisije je sada ostao kratkih rukava sa svojom dobrom voljom i apelima da se postigne saglasnost. Upustio se u veliki rizik, između ostalog i u nadi da će na kraju učvrstiti svoju moć kao spasilac Evrope. Sada je iscrpljen, tužan i nekako skrhan. Ne može se pomoći ljudima koji iz ideoloških razloga ne daju da im se pomogne. Ne može se ni jedna vlada prinuditi da svojim građanima pošteno objasni kakav je kompromis na kraju bio na stolu. Na referendumskom glasačkom listiću se bez objašnjenja samo ukazuje na program pomoći u varijanti od prošle nedjelje, što je za grčke birače nerazumljivo baš kao da se radi o stranom jeziku. Direktno pored toga je kvadratić sa natpisom ne. Vlada jasno pokazuje kakav rezultat želi.

Sada Parizu, Rimu i Berlinu nema druge nego da kako zna i umije apeluje na Grke da se u nedjelju izjasne za budućnost u evrozoni. Možda strateški nije baš pametno da se referendum pretvori u sudbinsko pitanje, ali, ako odgovor bude glasio ne, povratak za pregovarački sto će biti ekstremno težak. Budućnost Grčke je na kocki. Jer, evrozona će preživjeti dramu; reakcije na finansijskim tržištima su bile primjetne, ali ne i ekstremne.

U opasnosti je grčka država. Kako će se ubuduće finansirati Atina, kako će se stabilizovati banke koje su zapravo davno bankrotirale? Kako će privreda nakon višenedjeljnog zastoja uopšte da se pokrene? Siriza dosad nije našla odgovor ni na jedno od ovih pitanja. Atina u svakom slučaju može da računa na humanitarnu pomoć Brisela. Ali, hoće li to biti budućnost, ponosnih Grka – da primaju pakete sa hranom i lijekovima iz evrozone? Martin Šulc je ispravno rekao: evro ili ne – to je pitanje koje se odlučuje u nedjelju. Bilo bi dobro i razumno kada bi Grci rekli da. Ali, odluka je u njihovim rukama, a pitanje je da li su svjesni koliko je ona dalekosežna.