„Budućnost“ iz briselskih hodnika

Kada su 8. marta, sada već davne 2011. godine, počeli razgovori Beograda i Prištine koje su predvodili Edita Tahiri, Borko Stefanović i Robert Kuper, brojni evropski mediji okupili su se u zgradi Evropskog savjeta kako bi izvijestili sa događaja koji je ocijenjen „istorijskim". Poslije godina tenzija, zločina, vojnih razaranja i ćutanja krenulo se u izgradnju novih odnosa Srba i Albanaca uz posredstvo EU.

Kako je vrijeme odmicalo, a maratonski sastanci bivali sve duži i uglavnom bez jasnog ishoda, medijska pratnja dijaloga svela se na par srpskih i albanskih novinara koji su malo iz šale, a malo i zbog već viđenog, briselske razgovore nazvali „dijalogom bez budućnosti" – parodija na naziv pank-grupe „Generacija bez budućnosti" čiji je član nekada bio tadašnji glavni srpski pregovarač.

Svima je bilo jasno i tada kao i sada da ozbiljni konflikti zahtjevaju ozbiljne napore, hrabrost i liderstvo u dolasku do kompromisa. I naravno vrijeme. Sedam godina kasnije, poslije bezbroj sati razgovora, sastanka, tehničkih i političkih sporazuma i još većeg broja različitih interpretacija, promjena učesnika, vlada i posrednika, i dalje se govori o neophodnosti „normalizacije" odnosa i primijeni dogovorenog.

Mogerini optimistična

Na agendi dvodnevnog sastanka ekspertskih delegacija Beograda i Prištine u ponedjeljak i utorak (26. i 27. februar) nalazi se primjena dogovora o kojima se razgovaralo na samom početku dijaloga kao što su sloboda kretanja, registarske tablice, administrativne granice, odnosno prelazi. Pričaće se i o još uvijek neprimijenjenim dogovorima koji čine okosnicu Briselskog sporazuma iz 2013. godine, a to su formiranje Zajednice odnosno Asocijacije srpskih opština i energetika.

I pored otvorenih pitanja, kojima se rješenje još ne nazire, šefica diplomatije EU Federika Mogerini, posrednica u ovom dijalogu, kaže da je optimistična. Ona uveliko najavljuje „novu fazu dijaloga" koja bi vodila obuhvatnom i održivom rješenju.

„Očekujem da nova faza uđe u svoju punu brzinu do kraja godine. Aktivno radimo na sadržaju, ne samo na okvirima, i vidim mogućnost da se kvalitativni iskorak dogodi do kraja 2018. godine, možda i ranije. Obje strane su odlučne i imaju unutrašnje političke uslove za postizanje rezultata", kaže Mogerini.

„Prihvatanje" ili „priznanje" Kosova

Iako visoka predstavnica EU nije rekla šta konkretno podrazumijeva pod „kvalitativnim iskorakom", nova Strategija proširenja EU na Zapadni Balkan jasno kaže da je „hitno potrebno završiti sveobuhvatan, pravno obavezujući dogovor o normalizaciji", a da će njegova puna primjena i funkcionalna normalizacije odnosa biti neophodni za zatvaranje pristupnih pregovora sa Srbijom.

„Kosovo će takođe značajno profitirati od sporazum o definitivnoj normalizaciji sa Srbijom", stoji u tekstu Strategije.

Ovakvu „perspektivu napretka" Kosova mnogi ocjenjuju kao nedovoljno jasnu. Otuda i spekulacije šta bi sporazum o normalizaciji trebalo da znači. Za kosovsku stranu to znači uglavnom samo jedno – priznaje nezavisnosti, dok za srpsku stranu to ne podrazumijeva samo jedno, a to je priznavanje nezavisnosti Kosova.

Mjesta za kompromis ipak ima tako da se kao opcije pominju ulazak Kosova u UN, izvršna autonomija Srba na Kosovu kao i poseban status Srpske pravoslavne crkve. Predsjednik Kosova Hašim Tači kaže da očekuje „istorijski sporazum sa Srbijom već ove godine" koji, prema njegovim riječima, ne bi značio momentalno priznanje nezavisnosti od strane Beograda, ali bi Prištini omogućio mjesto u UN.

Da već komplikovana situacija bude još komplikovanija doprinijele su i SAD i Rusija koje kažu da su i one spremne, ako zatreba, da se „uključe u dijalog".

„Sveobuhvatni sporazum"

EU bi željela da vidi sporazum koji bi značio ne samo kraj sukoba Beograda i stabilnost regiona već i uspješnost politike EU i u svom „predsoblju". Federika Mogerini očekuje da do dogovora dođe prije kraja njenog mandata koji ističe 2019. godine.

Da je EU stalo da do sporazuma dođe vidi se i po ključnoj poruci Strategije proširenja, a ona glasi: Nema članstva u EU dok imate neriješene bilateralne probleme. Za razliku od zvaničnika EU, mnoge zemlje članice i evropski analitičari naglašavaju da sam sporazum, kakav god i kad god se postigne, bez konkretnih rezultata u svojoj primjeni neće znači ništa.

I tu se vraćamo na početak priče o dijalogu Beograda i Prištine i na ekspertske timove koji se i dalje sastaju u Briselu u pokušaju da na terenu sprovedu u djelo sporazume koje su njihovi lideri dogovorili i potpisali prije više godina. Da li bi možda trebalo ići dogovorenim redom i napraviti solidnu bazu za „sveobuhvatnu nadogradnju" ili se očekuje da se već višegodišnji zastoj u primjeni Briselskog sporazuma otkoči sveobuhvatnim sporazumom koji će odjednom riješiti sve što se godinama nije moglo riješiti?

Iako politika nije egzaktna nauka i omogućava velike iskorake tamo gdje ima volje i mudrosti, u svakodnevnim životima ljudi čuda se ne dešavaju tako često. A ovdje se upravo radi o budućnosti koja se u Srbiji i na Kosovu, ali i na cijelom Zapadnom Balkanu, ne živi na papiru i u hodnicima Brisela.