Djeca razmisljaju o samoubistvu

Deutsche Welle: Upozoravate na to da četvrtina djece koja žive u kampu Moria razmišlja o samoubistvu. Koji je najveći problem za djecu?

Florian Westphal: To su različite stvari. Većina ove djece su pobjegla iz ratnih područja – iz Sirije, Iraka, Afganistana, Republike Kongo. Onda su tokom bijega doživjeli različite loše stvari. I u konačnici su to katastrofalni životni uvjeti u kampu Moria. Kamp je potpuno pretrpan. Morate shvatiti da tamo ponekad jedna majka sa dvoje, troje djece mjesecima živi u jednom sasvim malom šatoru, da ljudi dobijaju potpuno nedovoljnu medicinsku opskrbu. Jako loše upravo za djecu je i to da često nisu uopće zaštićena. Noću je kamp manje ili više zona u kojoj ne vlada zakon. Stalno se dešavaju nasilni napadi, silovanja, seksualna zlostavljanja i djece.

DW: Koliko je godina djeci o kojoj govorite?

FW: U našim grupnim terapijama učestvuju prije svih djeca od šest do 18 godina, djevojčice i dječaci. Mnogo te djece je ili već pokušalo izvršiti samoubistvo ili razmišljaju o tome da sebe povrijede. Vidio sam da žiletom prave proreze na rukama i slično. Riječ je prije svih o tinejdžerima. Kolege sa lica mjesta izvještavaju da su samo prošle sedmice došla četiri tinejdžera koja su pokušala da se ubiju ili u najmanju ruku ozbiljno razmišljala o tome da sebe povrijede. Prošle sedmice je došla i jedna žena iz Iraka koja strahuje za svoju kćer, rekla je da se ona po kampu kreće samo još naoružana nožem i da spava sa nožem ispod jastuka. Kako je majka rekla kćer je sve agresivnija prema njoj i svojim starijim sestrama i cijelo vrijeme samo plače. Sa djevojčicom se jedva više može pričati.

DW: Zašto nema službi za sigurnost u kampu? Povjerenik EU za migracije Dimitris Avramopoulos je nedavno izjavio da novac nije problem. On je rekao da je Grčka dobila dovoljnu financijsku podršku.

FW: To je dobro pitanje. Potpun je neobjašnjivo da je moguće da se ljudi prisile da žive u ovom kampu, a da se onda ne pobrine za dovoljno sigurnosti u njemu. Za neke žene i djecu postoji zaštićeni prostor. Naravno povjerenje u privatne sigurnosne službe tamo nije veliko i tamo ne postoji dovoljno prostora za sve. Veliki broj žena i djece izvještavaju o tome da jednostavno više ne smiju otići u toalet. Jedan toalet inače koristi 60 do 70 osoba.

DW: Na koji način se radi terapija sa djecom i mladima?

FW: Ono što mi u tim uvjetima možemo ponuditi u našoj klinici u Toren Moriasu je prvo mogućnost razgovora, grupna terapija. Djeci i mladima dajemo mogućnost da se izraze tako što slikaju i tako što ne opisuju samo svoju vlastitu sudbinu. Dajemo im mogućnost da ono što su proživjeli projiciraju na fiktivnu osobu jer je tako lakše govoriti o tome. No, to naravno nije "stručno" liječenje ljudi koji su zaista bolesni. To tamo ne možemo pružiti. Mi smo sasvim jasno apelirali na to da djeca i posebno osjetljive osobe, posebice žrtve mučenja, moraju što je prije moguće biti sklonjena iz Morie. Zaštita i medicinska opskrba tih ljudi moraju biti u prvom planu.

*Florian Westphal šef njemačkog ogranka ogranizacije "Ljekari bez granica". Ova organizacija u izbjegličkom kampu Moria na Lezbosu upravlja dječijom klinikom.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android