Da li će Kina biti uzor u zaštiti klime?

Gospodine Edenhofer, Kina je na konferenciji o zaštiti klime u Marakešu dobila velike pohvale. Da li je te pohvale dobila s pravom ili se iza toga više krije nada da se na taj način zemlja motiviše za više zaštite klime.

Edenhofer: Kina zbog velikog interesa želi da na međunarodnoj pozornici bude prihvaćena kao Soft Power i da poveća svoj ugled, što će kasnije moći koristiti na drugim poljima međunarodne politike. Kina je još u Parizu (na Konferenciji o zaštiti klime održanoj 2015. godine - op. red.) bila veoma produktivna. Sada ta zemlja jasno kaže: ako SAD izađe iz programa o zaštiti klime, mi nastavljamo dalje.

Kako je u samoj Kini?

Tu imamo kontradiktorne scenarije: Kina je u velikoj mjeri proširila svoje kapacitete u korištenje energije vjetra i pretvorbi sunčeve u eletričnu energiju. Kina je jedno od velikih, ako ne i najveće, tržište obnovljive energije. Ipak, Kina je prošle godine u prosjeku svake sedmice gradila dvije nove termoelektrane na ugalj. Na pitanju korištenja ugljena, biće odlučeno da li će Kina, kada je riječ o zaštiti klime, u narednih nekoliko godina ozbiljno napredovati. U Indiji se nastavlja renesansa upotrebe uglja.

Da li bi Kina uskoro mogla prestati upotrebljavati ugalj?

Kina mora prestati upotrebljavati ugalj jer je zagađenje zraka u Pekingu dovodi u nepovoljan položaj kada je riječ o konkurentnosti. Bez obzira na to, ne vjerujem da je već sada počeo proces odricanja od upotrebe uglja. Još uvijek nije jasno da li je zaista došlo do razdvajanja između privrednog rasta i rasta emisije gasova. Nije nemoguće da Kina u tome uspije. Ali, za to je potrebna posebna snaga. Još uvijek je rano najaviti da će Kina prestati upotrebljavati ugalj u proizvodnji energije.

Da li vam nedostaje jasno političke volje?

Da, vlada mora pokazati da koristi prave instrumente: još uvijek nije uvedena razmjena prava za emisiju gasova i još uvijek nije zabranjena gradnja termoelektrana na ugalj. Također ne vidimo da bi uskoro mogli imati dovoljno visoku cijenu CO2. Nadu mi uliva to što Kina planira nacionalni sistem trgovine pravima na emisiju gasova.

Da li Evropa treba više podstaći Kinu kada je riječ o zaštiti klime?

Emisija ugljičnog dioksida u Europi 2015. je narasla. Europa dakle nema nikakvog razloga da se ponaša kako je u toj zadaći nekakav primjeran učenik. Najvažniji instrument europske politike zaštite klime, njeno tržište pravima na emisiju CO2 ne funkcionira jer je cijena tog prava za emisiju previše niska.

Šta to znači za Kinu?

Kina ne smije ponoviti grešku evropske trgovine pravima na emisiju gasova. Potrebno je odmah uvesti najnižu cijenu. Ako bi bilo kada došlo do pada privrednog rasta, emisije gasova će onda biti ispod dozvoljene gornje granice. Tada dolazi do viška prava na emisiju gasova CO2 što dovodi do pada cijena. Evropa već ima sofisticirani trgovinski sistem i to pokazuje da opcija najniže cijene funkcioniše.

Koliko bi bilo važno da se Kina na međunarodnom polju više angažuje ukoliko SAD odustanu od programa zaštite klime?

Kina je uputila jasnu poruku: čak i ako SAD napuste program, Kina će ostati. Ipak je pogrešno misliti kako se praznina koju će ostaviti Amerika ako napusti program zaštite klime može tako lako popuniti, čak niti sa Kinom. Amerikanci bi nam bili itekako potrebni.

Što će se događati u SAD?

U SAD će ova revolucija u eksploataciji plina iz naslaga škriljevca da će tamošnja emisija ugljičnog dioksida vjerojatno smanjivati. Jer nije vjerojatno da će Donald Trump u SAD poticati gradnju termoelektrana na ugljen, ali naravno da bi mogao nastojati potaći izvoz američkog ugljena. A ako u ostatku svijeta ne postoji nekakva ozbiljna politika zaštite klime, onda bi i SAD bile potaknute postati izvoznik ugljena. Utoliko Sjedinjene Države uvelike mogu smetati u međunarodnim naporima.

Prof. Dr. Ottmar Edenhofer je predsjednik radne grupe III Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), zamjenik direktora i glavni ekonomista na Institutu za istraživanje klime (PIK) u Potsdamu, profesor za ekonomiju klimatskih promjena na tehničkom univerzitetu Berlin i direktor Mercator Research Institute on Global Commons and Climate Change (MCC).