Dachau - 70 godina poslije

Bila je to tiha komemoracija na mjestu s tragičnom prošlošću. Na klupama pred malom Kristovom kapelom smrtnoga straha sjedile su stotine poljskih svećenika u svečanim odorama i 40 poljskih biskupa. Svi oni su došli na svečanu misu održanu na području nekadašnjeg logora u Dachauu u spomen žrtvama koje su u njemu izgubile život. Predsjednik Njemačke biskupske konferencije i nadbiskup Münchena i Freisinga Reinhold Marx bio je njihov gost i jedan od rijetkih njemačkih svećenika.

Mnogi hodočasnici nosili su bijelo plave marame oko vrata na kojima je crnim slovima stajalo otisnuto "Dachau" i veliko crveno slovo "P". Ono je simbol progona poljskog naroda od strane nacionalsocijalista - poljski zatvorenici su svugdje na odjeći morali nositi tu oznaku.

"Pastire odvojiti od stada"

Među 200.000 logoraša u Dachauu Poljaci su bili najbrojniji. Gotovo svaki treći zatočenik je bio iz Poljske, kako stoji na spomen-ploči postavljenoj iza kapele. Među njima je bilo gotovo 2.000 poljskih svećenika od kojih je 868 ubijeno.

Razlog što je u Dachauu bilo tako puno poljskih zatočenika bio je taj što su se nacisti brutalno obračunavali s poljskim svećenicima kao posebno utjecajnim predstavnicima vodeće elite u zemlji. Od kraja 1940. godine deportirali su i zatočenike iz drugih logora u Dachau.

"Pastire odvojiti od stada" - to je bila politika kojom su se vodili nacisti u svojim pokušajima porobljavanja slavenskih naroda, posebno Poljaka, rekao je Marx u svojoj propovijedi.

"Da je 70 godina kasnije moguće da ovoliko puno poljskih svećenika dođe na ovo mjesto i da sam ja pozvan kao gost na misu ispunjava me dubokom zahvalnošću", dodao je.

Konačno, Dachau je "posebno mjesto za crkvu u Poljskoj".

Dachau - "prototip" strave i užasa

Koncentracijski logor Dachau slovi kao "prototip" njemačkog nacističkog logora. On je odmah nakon Hitlerovog dolaska na vlast 1933. izgrađen kao zatvor za političke zatvorenike i trebao je biti uzor za druge logore. Nakon napada na Poljsku 1939. godine okupatori su u njega deportirali pripadnike elita iz svih europskih zemalja. U mnogima od 30 baraka bili su zatočeni samo poljski svećenici.

Jedan od njih je bio i Stefan Ferlichowski, proglašen blaženim u 1990-im godinama. 1941. nacisti su ga deportirali u Stutthof, Sachsenhausen, a nakon toga u Dachau. "Usred bijede u kojoj se našao, nastavio je obavljati svoju svećeničku dužnost i pokušavao je pomoći prije svega onima koji su bili izgubili svaku nadu", priča mladi svećenik Slawomir Alaszewski kojega je Felichowski inspirirao na ovo hodočašće. Kada je početkom 1945. godine, nekoliko tjedana prije oslobađanja Dachauua, izbila epidemija tifusa, Ferlichowski je ispovijedao bolesnike na samrtnoj postelji i na kraju sam umro od tifusa kratko uoči oslobađanja.

Dug proces pomirenja

Sudbina poljskih svećenika nije poznata širokoj javnosti, kaže mladi svećenik. Zato je važno podsjećati na nju. Ali i na priče sa sretnim završetkom kao što je ona biskupa Kazimierza Majdanskog. On je kao mladi svećenik proveo šest godina u logorima Sachsenhausen i Dachau gdje je u više navrata bio žrtva pseudomedicinskih eksperimenata nacista. Kada je jednom zbog njih teško obolio, njemački logoraški bolničar Heini Stöhr mu je potajno dao lijek koji mu je spasio život. Samo zahvaljujući njemu je Majdanski preživio. Godinama kasnije ovaj poljski svećenik angažirao se za poljsko-njemačko pomirenje.

Poljsko hodočašće u Dachau dio je čitavog niza susreta predstavnika njemačke i poljske Katoličke crkve ove godine. Povod njima je 50. obljetnica povijesne prepiske između Biskupskih konferencija ove dvije zemlje. 1965. su poljski biskupi napisali njemačkima: "Mi vam opraštamo i molimo za oprost." Prepiska s ovom slavnom rečenicom slovi kao početak jednog dugog procesa pomirenja.