Dani kaosa u Francuskoj

Njemačka ljevica je 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća zastupala takozvanu teoriju kaosa prema kojoj se državu mora tako dugo destabilizirati dok se ne raspadne. Na ruševinama bi onda mogao nastati novi lijepi svijet socijalizma. Čini se da je i CGT, francuski savez sindikata, u svom ideološkom razvoju ostao na toj točki. Sindikati su blokirali rafinerije, dijelove javnog prijevoza i proširili svoje akcije na nuklearke, koje proizvode najveći dio struje u Francuskoj. Toj zemlji predstoji burno ljeto.

Zemlja je ranjiva

Tvrdolinijaši iz CGT-a svjesni su toga koliku moć ovih dana imaju u Francuskoj. Za dva tjedna počinje Europsko prvenstvo u nogometu i opasnost od islamističkih napada na stadionima ne može biti u potpunosti otklonjena čak ni najopsežnijim sigurnosnim mjerama. U toj situaciji štrajkačke akcije za blokadu javne infrastrukture djeluju kao svojevrsni dvostruki udarac: navijačima će biti otežan dolazak do stadiona - ili će možda radije odmah ostati kod kuće s obzirom na kaos u zemlji domaćinu. A policija se mora podijeliti kako bi istovremeno štitila navijače i borila se protiv sindikalaca koji su blokirali rafinerije i nuklearke.

Na taj način CGT može jednim udarcem postići čitav niz "uspjeha": Francuska se ponovo prikazuje kao zemlja kojom je nemoguće upravljati, a strani ulagači bježe. Slaba i nepopularna Hollandeova vlada mora se boriti za preživljavanje, koje se više ne čini sigurnim čak ni do idućih izbora. A sindikat istodobno uništava gospodarski oporavak u koji je francuski predsjednik polagao nade.

Prema kriterijima klasne borbe sve to je stvarno logično. A prema teoriji kaosa rezultat glasi: Francuska je na koljenima i put je slobodan za fantaziju o carstvu radničke klase.

Ne radi se o reformama

Ovdje se uopće ne radi o reformama zakona o radu. Izmjene su već odavno potpuno razvodnjene i omogućavaju samo davanje otkaza u određenim okolnostima te povremeno uvođenje radnog tjedna dužeg od 35 sati. I zbog toga bi se u opasnost trebalo dovesti francusku socijalnu državu, kako svojim pristašama priča zadrta i neodgovorna ljevica?

U stvari ova "reformica" dolazi prekasno. Mali i srednji poduzetnici u Francuskoj odustaju jer si ne mogu priuštiti zapošljavanje novih radnika. Cijele regije propadaju jer obrtnici, trgovine i restorani zatvaraju zato što zarada nije dostatna za plaće, socijalna davanja, poreze i skupu birokraciju.

Ova izmjena zakona koja sada dijeli Francusku u stvari nije popuštanje globalnom financijskom kapitalu. Ona je samo mali korak prema nešto više ekonomskog razuma. Jedno novo ispitivanje pokazuje da je šestosatno radno vrijeme u regiji Pariz najkraće u Europi. Ali za sindikate je neoliberalni izdajnik svatko tko to dovede u pitanje.

Iza štrajka se krije borba za vlast

U stvari se ovdje ne radi o konkretnoj stvari nego kao i u većini slučajeva o - moći. Bivši komunistički sindikat CGT bori se za vodeću poziciju na francuskoj sindikalnoj sceni i svoju sposobnost da blokira zemlju kad god to poželi. I to premda taj sindikat u stvari zastupa samo mali dio francuskih zaposlenika. Iako, on još uvijek ima i prilično mnogo simpatizera, što situaciju čini tako eksplozivnom.

No predsjednik Hollande ne može popustiti tom pritisku jer je to njegova zadnja šansa da iduće godine napusti svoj položaj donekle uspravnih leđa i podignute glave. On je dovoljno dugo sudjelovao u cementiranju zastoja u Francuskoj. Sada djeluje hrabrošću očajnika.

Sindikati kao pomagači desnih populista?

No pobjednik tih ideoloških borbi bit će vjerojatno Nacionalna fronta. Čini se da socijalisti sa svojim lijevim krilom izvršavaju samoubojstvo samouništenjem. A konzervativci su već godinama oslabljeni skandalima i francuskim biračima ne nude alternativu. Marine Le Pen može zadovoljno trljati ruke: ona Francuzima obećava i zakon i red i nacionalistički radnički raj. Naravno, to je besmislica, ali bi joj to moglo donijeti izbornu pobjedu.

I na kraju bi rascjepkani ljevica i konzervativci, koji više nisu sposobni za obnovu, mogli pomoći tvrdoj desnici da dođe na vlast. Bio bi to déjà vu doživljaj najgore vrste: pogled na povijest Weimarske Republike trebao bi pravovremeno osvijestiti Francuze.