Danke, Trovači!

„Balkanski ska-pank-rege – gle, i to postoji!", prijatno se iznenadio u svojoj najavi Trovača voditelj Tomas Herman na velikoj žurci pod vedrim nebom usred Hamburga.

Pred binom na Reperbanu su se hiljade ljudi upravo „zagrijavale" za kolektivno gledanje finala Pjesme Evrovizije (na ogromnim ekranima). Finale se održavalo u Beogradu. Te 2008. godine, uzdanica Nijemaca na takmičenju je bio ženski kvartet No Angels.

Kao i svake godine, to „zagrijavanje" je bilo zapravo spektakl za sebe – na bini su se smjenjivali aktuelni protagonisti njemačke pop-scene. Sve je direktno prenosio javni TV-servis ARD, pod tipično "anglonjemačkim" naslovom Countdown für Belgrad.

Proradio mi refleks

Trovači – dotad nepoznati najširim njemačkim masama – bili su u tom programu iznenađenje večeri. Prema načelu: ponikli u zemlji u kojoj se (te godine) održava evrovizijsko finale, žive i već neko vrijeme sviraju ovdje u Njemačkoj, šarmantni, dobri muzičari, dobri za pokazivanje, veza sa Balkanom, a gle, nisu muzički uključeni u (tada) sveprisutnu mužu indigene egzotike Rodopa i Guče.

Ska-pank-rege? „Odande“? To malo, sasvim malo, Hermanovog čuđenja, bilo je dovoljno da mi se u glavi izukršta mnoštvo nemuštih brecanja tipa: „Samo se ti čudi“, „dok ste vi bre jeli rukama", „šta je, proradio ti kolonijalni mentalitet?", i slično. Taj refleks me žacne i danas kada kod Nijemaca namirišem selektivnu kulturnu zaostalost.

No taj refleks ipak nije trajao duže od pola sekunde. Jer, važno je nešto drugo:

Trovači razvaljuju!

Da se razumijemo: čitavog koncepta je mogao da se sjeti i neko kilav. Ali, srećom nije. Danko („nunčak-gitara“ i vokal) kao frontmen, Boris („crvena“ gitara i vokal), Gliša (bubnjevi) i Atila (bas-gitara i prateći vokal), na bini su bombe. U svakodnevici ne baš povučeni, ali recimo, otmjeno nerazmetljivi, u klubovima i halama umiju da oduvaju sve.

Njihova publika je, prema mojoj gruboj procjeni, tokom ovih 20 godina bila podijeljena negdje fifti-fifti na Nijemce i Balkance. Pri čemu su potonji, opet, podijeljeni na dvije grupe: one 'matorije+ koji su, poput mene, u 'Dojčland' došli sa Balkana i one mlađe, koji su u Njemačkoj rođeni ili bar odrasli. Svako ima neke svoje pobude i očekivanja.

Za mene koncerti Trovača jesu neka vrsta katarze postjugoslovenstva. Ali je to uzgredni efekat. Na svirku idem zbog dobre svirke. I plesa. Priznajem, i zato što sam, iako odrastao na elektronici, zahvaljujući Trovačima naknadno shvatio koliko je urbani jugo-ska-pank-rege bio jaka kulturna žila mog starog podneblja.

Da kažem? – Neka bude Če!

Što se tiče Nijemaca u njihovoj publici, u pitanju su oni koji su uspeli da se „ukače“ na žanr upravo zato što su Trovači pametnom strategijom – tekstovima na njemačkom, ali uz komunikacioni kôd urbane jugo-kulture, umjeli da ih zainteresuju i vežu za svoj koncept.

U taj kod spadaju i male jezičke inverzije: Balkanci u Njemačkoj često u svoj maternji jezik ugrađuju njemačke izraze; Trovači u svoje njemačke tekstove rado ugrađuju srpske riječi. Klasična „gastarbajterska“ perspektiva je obrnuta. Izvolite. No, daleko od toga da se radi o njihovom ključnom maniru. U zavodljivi ska-ritam, kada to požele, umiju da ugrade i ozbiljne političke poruke.

Među takvim pjesmama najviše volim „Čea", (Che), napisanu na srpskom. Dovoljno je samo navesti prvi stih: „U skupštine su stigle lopine, nove lopine, željne lovine...", i refren: „Njima treba Če Gevara, da ih kara, da ih kara“. Šta ćeš više? Uz ples u kontri i strastvenu podršku trube i trombona Svena i Petera ("Trovačića"), kelnskih muzičara koji su im već godinama duvačko pojačanje na bini, to zna - i treba - da zazvuči nadrealno.

Škola evrointegracije

Od albuma Balkanplatte, omaža staroj jugo-sceni, preko „autohtonih" albuma Kuku lele i Malo morgen do Aprililili, pjesme Trovača su u mojim očima bile i ostale soundtrack onoga što bi trebalo da bude uspješna evropska integracija – kao dvosmjeran proces. U kojem ga svako i daje i prima (s oproštenjem) na ravnoj nozi.

To što je na „trovačkoj“ strani tog procesa često ikonografija petokrake te srpa i čekića, za mene je lijep indikator kontinuiteta. Po načelu: ne moram nikome ni da se pravdam, ni da se dodvoravam zbog onoga što je radio moj deda (šta god da je radio). Ako otputujem u prošlost i ubijem dedu, nestaću i sam istog trenutka. Banalna stvar koju u balkanskom multiverzumu mnogi nisu htjeli da razumiju.

U one koji jesu spada i Norman, tonac koji je sa Trovačima radio dvije decenije. I koji rado nosi majicu sa starim amblemom „Jugotona".

Novo vrijeme

Na onoj Evroviziji u Beogradu 2008. Njemice su bile posljednje. Pobedio je Rus Dima Bilan sa pjesmom Believe koju je za njega skockao Timbaland.

U današnjoj geopolitičkoj situaciji je jasno da takvu kombinaciju mjesta održavanja, učesnika/pobjednika i kompozitora sigurno dugo nećemo vidjeti na Evropjesmi.

„Prije će Trovači ponovo da se okupe", rekao bih.

Ko zna?

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu