Dayton – nezavršena priča

Daytonski sporazum (Opći okvirni sporazum za mir u BiH) postignut je u američkom gradu Daytonu 21. novembra 1995., a potpisan u Parizu 14. decembra 1995. godine. Iako se u pojedinim oblastima daleko otišlo sa provedbom ovog Sporazuma, neke njegove odredbe i danas su predmet brojnih kritika i izvor političke nestabilnosti.

Sporazum o vojnim aspektima (Aneks 1a) jedini je, koji je uz pomoć međunarodnih snaga, u cjelini realiziran, kaže vojno-politički analitičar iz Sarajeva Đuro Kozar. „Prekinuta su neprijateljstva i borbena djelovanja, vojne snage su prerazmještene, a kontrola naoružanja u potpunosti izvršena. Time su stvorene pretpostavke za trajni mir u BiH, što je i bio osnovni cilj mirovne konferencije u Daytonu“, kaže Kozar za Deutsche Welle.

Uporedo sa prekidom borbenih djelovanja i kontrolom naoružanja entitetskih vojski, počeo je proces vojne reforme s namjerom formiranja Oružanih snaga BiH. „Zakonodavne vlasti u Federaciji BiH i Republici Srpskoj (RS) donijele su odluke kojima se nadležnosti entiteta u ovoj oblasti prenose na nivo države što je, po mom mišljenju, veliki uspjeh u realizaciji vojnog aneksa Daytonskog sporazuma“, ističe Kozar.

Regionalna stabilizacija

Kozar podsjeća da su Sporazumom o subregionalnoj kontroli naoružanja (Anakes 1b) predstavnici Srbije, Hrvatske, Crne Gore i BiH „spriječili novu trku u naoružavanju u regiji i smanjili rizik od izbijanja novih oružanih sukoba“. „Određeno je koliko koja država može imati borbenih aviona, jurišnih helikoptera, tenkova, oklopnih transportera i topova. Ovaj Sporazum, koji je dopunjen 2014. godine u Bazelu, primjer je uspješnog prevladavanja poslijeratnog nepovjerenja. To su iskustva koja se mogu primjeniti i u drugim kriznim područjima u svijetu“, tvrdi Kozar.

Na prvi pogled, reklo bi se da je 20 godina poslije Daytona, Bosna i Hercegovina država sa jasno utvrđenim državnim i administrativnim granicama. Ta su pitanja trebala biti uređena međunarodnim ugovorima sa susjedima i Sporazumom o granici između entiteta (Aneks 2). Na mirovnoj konferenciji u Daytonu ekspert za granice Vladimir Lukić bio je član Delegacije Savezne Republike Jugoslavije ispred Republike Srpske (RS). On za Deutsche Welle kaže da su upravo pregovori o utvrđivanju granica bili najteži.

„Aneks 2 još nije proveden. Samo provizorno, na osnovu sitnorazmjernih karata, približno se prošlo linijama entiteta koje su povučene u Daytonu. To se danas predstavlja kao entitetska granica, no ona to u stvari nije. Tek kada se utvrde spoljne granice BiH i ukupna površina ove zemlje, onda će biti moguće provjeriti da li sadašnja entitetska granica odstupa od dogovorenog teritorijalnog omjera od 51:49 posto“, napominje Lukić.

Arbitraža i Distrikt Brčko

Članom V Sporazuma o granici između entiteta dogovoren je i način na koje će „strane potpisnice“ Općeg okvirnog sporazuma za mir riješiti i pitanje Brčkog. Rješavanje ovog pitanja, zbog kojeg su pregovori u Daytonu gotovo propali, regulirano je i Sporazumom o arbitraži (Aneks 5). Bosanskohercegovački entiteti preuzeli su obavezu da status Brčkog naknadno dogovore i realiziraju pod međunarodnom supervizijom u okviru Ureda visokog predstavnika za BiH. Novinar iz Brčkog Neđo Đurović podsjeća da je supervizija za Brčko zamrznuta već tri godine, da se politička razmimoilaženja „zagovornika tri istine“ odražavaju i na ovo područje, ali da se funkcionalnost Arbitražne odluke iz 1997. godine, kojom su Brčko i njegova okolica definirani kao distrikt, ne dovodi u pitanje.

„Prosječan Brčak svjestan je da su danas korjeni multietičnosti, kompromisa, suživota, slobode kretanja, ovdje najdublji i da je ovo valjda jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih primjera gdje izvršna, zakonodavna i sudska vlast funkcioniraju uz puno poštivanje konstitutivnosti i ravnopravnosti sva tri naroda. Prilično veliki budžet umirio je nezadovoljnike i zagovarače političkog maksimalizma, a funkcioniranje Distrikta u mnogome je pomogla i institucija međunarodnog supervizora“, kaže Đurović za Deutsche Welle.

Aneks 4 – Ustav BiH

U proteklih 20 godina politička koplja u ovoj zemlji najčešće su se lomila oko Ustava BiH (Aneks 4). Stručnjak za ustavno pravo Goran Marković kaže da je od Daytona do danas došlo do značajnih izmjena Ustava „prenosom nadležnosti, osnivanjem novih institucija u BiH (ministarstva, pravosuđe) i intervencijama visokog predstavnika“.

„Uprkos tome, dva osnovna obilježja ustavnog sistema nisu mijenjana. S jedne strane, BiH je bila i ostala federalno uređena država. Ona je, prema prvobitnim ustavnim rješenjima, bila 'minimalna federacija' jer je imala jako malo nadležnosti i minimalan broj političkih i drugih institucija potrebnih za funkcioniranje države. U međuvremenu, došlo je do značajnog razvoja državnih obilježja prenosom nadležnosti i osnivanjem brojnih državnih institucija“, kaže Marković za Deutsche Welle.

Drugi element, koji se nije mijenjao, je „politički režim ustavno oblikovane konsocijativne demokratije“. „Takav oblik elitističke demokratije koja počiva na pregovaranju i sporazumijevanju nacionalnih političkih elita i danas je prisutan u BiH jer se nalazi u samim temeljima podijeljenog bh. društva. Smatram da će postojeći ustavno-pravni status quo manje ili više biti zadržan, prvenstveno zato što nacionalne političke elite ne mogu postići dogovor o nužnosti promjena. Ono što je još preostalo jeste da se riješi pitanje diskriminacije, a tiče se načina izbora i sastava Predsjedništva BiH i Doma naroda Parlamenta BiH (slučaj Sejdić i Finci)“, ističe Marković.

Ljudska prava na ispitu i 20 godina poslije

Slučajevi diskriminacije u postdaytonskoj BiH su brojni, a žrtve nisu samo nacionalne manjine. Čini se da je Sporazum o ljudskim pravima (Aneks 6) samo „mrtvo slovo na papiru“. Novinarka magazina Start Rubina Čengić kaže da se u provođenju Aneksa 6 daleko odmaklo, „ali samo kada je u pitanju uspostava institucija i usvajanje zakona“.

„Od toga nema neke velike koristi jer institucije vlasti koje su najčešći kršitelji prava baš i ne poštuju preporuke ombudsmena ili zakone vezane za poštivanje ljudskih prava. Kao neispoštovane elemente Aneksa 6 posebno bih naglasila pravo na imovinu i slobodu kretanja te izbor mjesta stanovanja. To smo ugrozili čak i zakonima, a ne samo neodgovornim ponašanjem u institucijama sistema. Ugroženo je i pravo na okupljanje. Pogledajte samo neke od zakona u RS-u ili na nivou BiH. Mnogim porodicama ugroženo je i pravo na imovinu, da ne pominjem Fatu Orlović koja, pokazalo se, nije jedini takav slučaj u BiH. Mislim da se nepoštivanjem ljudskih prava u BiH, zapravo, i dalje vodi rat“, kaže Rubina Čengić za Deutsche Welle.

Sporazum o civilnoj provedbi (Aneks 10), između ostalog, definira nadležnosti visokog predstavnika (Ureda visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH). Politički analitičar iz Mostara Slavo Kukić smatra da je rasprava o ovom Aneksu neophodna.

Dileme oko uloge visokog predstavnika

„Mislim da je već poodavno bilo vrijeme javno progovoriti o Aneksu 10 budući da političari ove zemlje, posebno predsjednik RS-a, sve učestalije i sve agresivnije atakiraju na instituciju visokog predstavnika. U Aneksu su precizirane nadležnosti, odnosno poslovi visokog predstavnika, među kojima je 'nadgledanje i provođenje mirovnog sporazuma'. U članu 5 ovog Aneksa stoji da je 'visoki predstavnik konačni autoritet' za tumačenje Daytonskog sporazuma. Sasvim drugo je, nažalost, pitanje koliko se visoki predstavnik danas ponaša prema zadaćama koje mu Aneks 10 stavlja u nadležnost. Osobno, smatram da je on zadnjih desetak godina sve manje stvarni akter, a sve više promatrač i da time ohrabruje snage političke destrukcije da svoje aktivnosti na ostvarivanju ratom postavljenih ciljeva stalno dodatno pojačavaju“, kaže Kukić za Deutsche Welle.

Sam Visoki predstavnik Valentin Inzko navodi da je cilj OHR-a funkcionalna i prosperitetna država BiH.

Analitičari ocjenjuju da je i Sporazum o izbjeglicama i prognanima (Aneks 7) samo djelimično proveden. Od oko 2.200.000 prognanih i raseljenih u BiH, vratilo se oko 1.500.000 ljudi, od kojih manji broj na svoja ognjišta. Prema nekim procjenama, od oko 450.000 uništenih kuća, obnovljeno je oko 345.000. U procesu rješavanja prava obuhvaćenih Aneksom 7, vraćena su sva imovinska prava. Još se čeka na rješavanje prava na naknadu štete za imovinu koja ne može biti vraćena izbjeglim i raseljenim.

Javna preduzeća, izbori i međunarodne policijske snage

Sporazum o osnivanju javnih preduzeća u BiH (Aneks 9) je „još jedan famozni Aneks koji se ne provodi“, a koji podrazumijeva osnivanje niza zajedničkih preduzeća u BiH, pojašnjava ekonomski stručnjak Admir Čavalić. „Pomenuti Aneks nije politički interesantan, zbog čega se godinama izbjegavao. Mišljenja sam da se i u budućnosti neće pretjerano raditi na tom planu, jer je došlo do izmjena u uslovima poslovanja pa su se pojedine oblasti, poput komunikacija, liberalizirale. Forsiraju se privatni izvori kapitala“, kaže Čavalić za Deutsche Welle. Aneksom 9 je, između ostalog, predviđeno formiranje Transportnog i drugih javnih preduzeća, ali su vlasti u BiH, uz ne male teškoće, pristupile tek formiranju „Elektroprenosa“.

Dosta toga riješeno je i u pogledu provedbe Sporazuma o izborima (Aneks 3), iako su neka pitanja ostala otvorena zbog ustavnih nedorečenosti (prava pripadnika nacionalnih manjina da budu birani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamenta BiH) i nedostaka instituta vanrednih izbora. Za sada nema većih primjedbi na rad Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, koja je formirana na osnovu Aneksa 8, a smatra se da je u potpunosti proveden i Sporazum o međunarodnim policijskim snagama (Aneks 11).