Derviš Hepok

Čim bi profesor vodnjikavim pogledom počeo da traži nešto u daljini, već bih obuvao patike, znajući šta slijedi:

- Student, hajde, bogati donesi jednu Hepokovu iz granapa.

Ljeto nije htjelo da ode. Sunce je već sat ili dva nakon pomaljanja iznad Trebevića skidalo ljudima jakne, zavrtalo rukave i otkopčavalo košulje. Samo bi s večeri dašak jedva osjetne studeni spuzao Miljackom iz romanijskih klisura, košulje bi se zakopčavale, jakne se s ramena ponovo selile na tijela. Ali su bašte kafića i kafana i dalje bile pune. Opijao me žamor ispresecan zvrndanjem tramvaja, pozivao na korziranje od Titove duž Vase Miskina sve do Čaršije.

Profesoru bi loza obično zafalila popodne. Odlazio bih do prodavnice, tetkasta prodavačica me je već znala, stavljao bih novčanice sa likom rudara na tezgu, flašu bih umotao u jučerašnje Oslobođenje i odlagao u kesu. Preskačući po dva stepenika u sumračnom, austrougarskom haustoru, vraćao sam se u profesorov salonac. Krckavi parket je bio prekriven bosanskim  ćilimima. Spavao sam na kauču u sobi koja se velikim dvokrilnim vratima odvajala od dugačke odaje u kojoj bi profesor znao pušiti Ibar i pijuckati lozu, rešavajući ukrštene reči i preko cvikera pogledajući "guzati" televizor Rudi Čajevec.

*Kad je došlo vrijeme da pođem iz svoje kasabe na studij, komšinica je rekla da je čula da tražim sobu u Sarajevu pa je to sredila sa rođakom, finim čovjekom. Tako sam se sa putnom torbom obreo pred Profesorovim vratima. Od toga je prošlo mjesec dana. Skoro svako popodne, kada bih se vraćao sa predavanja, išao bih po lozu. Čak i kad profesor nije bio tu, na stolu bi ostavljao šaku bijelih dinara, tačno izbrojanih, pa bih odlagao bilježnicu i skripte i odlazio do granapa.

*

Profesorova smeđa, ocicana kosa padala mu je preko kragne košulje, čiji su rukavi uglavnom bili podvrnuti. Nosio je italijanski prsluk, brkovi bjehu tamniji od kose ali po rubu požutjeli od duhana, prigušivali su hrapav glas.

Sa nama bi ponekad kafu pio i Kemo, nosati momak koji je spavao u sobici do ulaza, a radio je u kafiću nadomak Sebilja. Profesor je bio iz Foče, dakle Foćak, jer se tamo, kao i u Sarajevu, „nije umjelo stvrdnuti". Točio bi nam lozu uz kafu i pričao o Foči. U njegovim pričama fočanska čaršija je bila veća od sarajevske, a likovi sve Fistik do Fistika, lokalni muslimani koji vole i rakiju i Alaha i Tita. Na tanjiriću bi se katkad obrela i tanko izrezana sudžuka.

Brkovi, narječje i loza pretvarali su Profesorov izgovor u zbrku prigušenih riječi čija me melodija podsjećala na ruski, u varijanti podnapitih kozaka. Kad bi Profesor izlazio u klozet, šapatom bih upitao Kemu:

- Šta nam je ovo isprič`o, matere ti?

Kemo, koji porijeklom bješe iz mojih krajeva, slegnuo bi ramenima:

- To znaju samo on i šejtan. Al‘ ga je lijepo slušat`.

*

Malo sam se zadrżavao u stanu.

U Vijećnici bih do kasno prelistavao knjige. Na pauzi bih sa ostalim studentima pušio plavu Moravu, vadeći iz nje panjeve, tako smo zvali krupno duhansko triješće koje je zaostalo u preradi, kako bi se radničke i studentske cigarete razlikovale od šminkerskog marlbora. Kada bi rumenilo sa Igmana počelo da zastire grad, palila se ulična rasvjeta i ezan sa džamija je svojim melanholičnim sječivom dijelio dan od dolazeće noći. Iz kafića Rock dopirali su tvrdi gitarski rifovi. Prolazio bih pored baščaršijskih lokala kroz vrevu, izbijao na obalu Miljacke i nogu pred nogu odlazio sve do Pozorišne kafane, koja se, svojom krcatom baštom pod krošnjama nudila pogledu kao stara nakinđurena frajla.

Pred spavanje bih gledao kako kroz zavjese neon uskim snopom osvetljava vrh ormara na kojem su bile poredane bijele valjkaste kape sa crnim trakama. Iza njih, na zidu, mutnim sjajem su se javljale krive sablje u lijepo obrađenim kamijama. Moram da pitam Profesora šta će mu to, pomišljao bih tonući u san i zaboravljajući opet to pitanje.

*

Sve više je mirisalo na jesen. Čuperci magle bi se zakačili za brda i tamo nabodeni na vršike borova drijemali do podneva. Jednog takvog jutra profesor mi je bez ustezanja rekao:

- Student, od sutra dolaze ovi moji. Ramazan je.

- Tvoji?

Profesor skide sa ormara jednu kapu, stavi je na glavu. Ode do velike sehare koja je, do sada neotvarana, hvatala prašinu pod televizorom. Odatle uze neku vrstu kimona i navuče ga preko izblijedjele teksas košulje. Stao je pred mene, nakrivljenih cvikera, sa rukama koje su mirovale na stomaku. Izgledao je kao kopija lika sa Berberovih slika, ne onih sa konjima, već sa dervišima. Ispod kimona su izvirivala stopala u bijelim čarapama na kojima je pisalo adidas.

Suzdržao sam smijeh.

-Ti si derviš?

Po njegovom iskričavom pogledu shvatio sam da je ponosan na svoj preobražaj.

- Naša tekija je na Bistriku. Ali su nam je uzeli. Ramazan će. Pa ćemo ovdje.

- A kud ću ja?

- Ti ćeš sabahom sa Kemom u njegov kafić, na čaršiju.

*

Niko ne poznaje grad ako ga nije vidio prije svitanja. U taj čudan čas duž praznih ulica kao da se vrzmaju sjene nekadašnjih sugrađana, pomaljaju se čežnje odavno mrtvih ljudi, odsustvo živih nije praznina, već prostor bezimenih. Oni bi da nam makar došapnu ime, tu između baščaršijskih magaza, škrto osvijetljenih sijalicama pod strehama, prije nego ih opet raspline prvo svjetlo iza mrkog zida brda.

Ili mi se sve to čini, jer ćutke idem za Kemom, i grad posmatram kroz trepavice.

U ovo vrijeme nabasaćete na ljude koje ni u jedno drugo doba dana ne biste sreli: vjernici žure da prije prve molitve uzmu vruće somune u pekarama oko Begove džamije. Iza njih u istom redu ljudi koji su noć proveli kod Reše ili su sišli iz Starog sata. Kriminalci u bundama raskopčanim da pokažu mišićav torzo i zlatne lance na njemu, umjetnička bratija iz Zvona, poneki komunalac na odlasku kući, ljudi koji vozare do fabrika u Vogošći, raščavrljane studentice i njihovi momčići još paperjastih brada. Svi oni kupuju ramazanski somun, otpuhuju sa njega vrelinu i žvaću, istiskujući mmmm kroz zalogaj.

I Kemo je uzeo dva somuna, stotinjak koraka dalje otključao kafić, ustvari, tijesnu prostoriju sa minjaturnim šankom, četri niska stola i klupama uz zid. Kao da je neko preko noći od buregdžinice htio napraviti nešto zapadnjačko, zastavši na pola puta. Na zidu u ćošku, na ugrađenoj polici bio je posađen gramofon Toska, a pored njega stotinjak ploča.

-Pusti nešto tiho, reče Kemo, dade mi somun, izvrnu se na klupu pokrivši se jaknom. Promrmljao je još nešto i zaspao.

*

Listao sam albume. Uglavnom domaća limunada. Ali i nešto što me obradovalo.

Početak je osamdesetih:, a ja rado odlazim u šezdesete.

Stavio sam iglu na crni kolut. Pucketanje.

Oh, wehere have you been, my blue-eyed son?

Kemo je jedva čujno hrkao.

I ja sam pokušao da drijemnem naslonjen na šank, ali san me zaobišao.

Gledajući džamiju Havadže Duraka ukrašenu lampionima slušao sam američkog Jevrejina kako na engleskom nazalno opominje apokaliptičkim slikama. Ezan na arapskom se miješao sa Dilanovim glasom, a meni, zaglavljenom u ovoj noći koja umirući daje prostor jutru da padinama sa istoka siđe u grad, to zvuči kao jedna molitva na nekom trećem, jako starom jeziku.

Oko šest su prvi gosti zalupali na vrata. Prenuvši se i otključavši, Kemo je već ćaskao sa dvojicom tipova koje, da nisam nekim čudom ovdje, inače nikad ne bih vidio izbliza: bijele košulje, zlatni lančići, kožne jakne iz Turske, pantalone na peglu, cipele na špic. Zamirisala je kafa.

Kemo promijeni ploču. Zaim Imamović svojim mirnim glasom oboji nadrealno svitanje u obično baščaršijsko jutro. Ljudi su zujali u svim pravcima, dućani i magaze su pootvarali svoje drvene kapke pretvarajući ih u klupe.

Pozdravio sam Kemu i pošao na fakultet. Moj dan je bio već star kada sam preko Drvenije prešao Miljacku.

*

Popodne sam došao u tih stan. Ispružio sam se na ležaju. Derviška oprema je bila na svom mjestu. Sunce se poigravalo požutjelim heklanim zavjesama.

Probudio sam se u polumračnoj odaji, kroz otškrinut prozor je u sobu zavirivao neon. Žagor sa ulice mi je govorio da nije kasno.

Grundingov kasetofon, jedina moja pokretna imovina vrijedna pažnje, ćutke je čekao na podu kraj uzglavlja. Kaseta na kojoj je bio miks mojih omiljenih stvari zategla se do kraja. Okrenuo sam opet stranu A, radujući se unapred psihodeličnom zvuku Aleksa Harveja.

Mu-ha-me-da!

MMMMM

I A-li-ju!

MMMMM!

Hor muškaraca je ovo ponavljao sve brže i brže.

Opsovah nešto.

Profesor je moju psihodeliju pretvorio u svoju.

Pokupio sam sve svoje stvari u torbu i ključ ostavio na stolu.

Prešavši Drveniju i uputio se uz brdo. Student veterine iz mog kraja nedavno mi je javio da tamo, skoro pod Trebevićem, u preuređenoj garaži, ima jedan studentski krevet za mene.

Penjao sam se uz Žagriće, starim basamacima, noge su bivale sve teže.

Kad sam se okrenuo da se odmorim, duboko dole na tamnom jastučetu od pliša grad je žmirkao bezbrojnim zlaćanim čiodama, iznad kojih su se akapela natpjevavali Aleks Harvej i sarajevski derviši.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android