Desničarski teror nije (ne)djelo pojedinaca
28. januar 2021
Bio je to 24. rujna 2017. Nedjelja navečer. Kršćansko-demokratski političar Walter Lübcke je tada bio živ. I radio je, kao šef okružne vlade, marljivo na uspješnoj integraciji izbjeglica u Njemačkoj. On je slijedio kurs savezne kancelarke Angele Merkel. I dijelio je njezino uvjerenje da će Njemačka u tome uspjeti.
Ali ta nedjelja prije nešto više od tri godine je bio dan kada su trijumfirali protivnici vladine izbjegličke politike, protivnici Waltera Lübckea u Njemačkoj. Desničarska stranka „Alternativa za Njemačku" (AfD) na saveznim izborima je ostvarila zapažen uspjeh – na krilima svog kursa protiv izbjeglica. AfD je euforično proslavio svoj uspjeh. Istu večer nositelj liste Alexander Gauland je, pred oduševljenim simpatizerima, izašao pred TV-kamere i „zacrtao" budući kurs svoje stranke: „Mi ćemo ih loviti, mi ćemo loviti gospođu Merkel i koga god bude trebalo – i mi ćemo si opet vratiti našu zemlju i naš narod!"
Motiv? Mržnja!
Dvije godine kasnije Walter Lübcke je mrtav. Likvidiran ispred vlastite kuće. Ubojica je Stephan Ernst. Desni ekstremist. A njegov motiv? Mrzio je njemačku izbjegličku politiku. I mrzio je čovjeka koji je bio utjelovljenje te politike. Waltera Lübckea.
Alexander Gauland nije poznavao ubojicu. Ne postoji nikakva veza između njih dvojice. A pogotovo ne neka veza pravne prirode. Ali ipak postoji politička veza. AfD je višegodišnjim propagiranjem mržnje utjecao na stvaranje određenog raspoloženja u Njemačkoj. AfD je nahuškao ljude. Protiv izbjeglica. Protiv migranata. Protiv političkih protivnika. Ta stranka odbacuje bilo kakvu odgovornost za desno-ekstremne zločine iz mržnje. I uzvraća kako je to samo pokušaj da se ušutka sve oni koji kritiziraju vladu. AfD se ponaša kao Poncije Pilat i pere ruke u nevinosti.
Ubojica Stefan Ernst za počinjeni zločin je dobio najvišu moguću kaznu u Njemačkoj – doživotni zatvor. Osim toga Viši pokrajinski sud u Frankfurtu na Majni je ustanovio da se radilo o posebno teškom zločinu – što de facto nemogućim čini njegovo prijevremeno puštanje iz zatvora. To je pravedna kazna. I važan signal upućen desno-ekstremnoj sceni.
A okruženje?
Zašto bi onda ovaj proces i ova presuda mogli svejedno odaslati fatalan signal? Zato što je druga optužena osoba, Markus H., sud napustila kao – slobodan čovjek. Prijatelj ubojice je oslobođen optužbi za pružanje pomoći u ubojstvu. Uvjetno je kažnjen samo zbog ilegalnog posjedovanja oružja.
Bez obzira na pitanje je li i koliko primjerena, tužilaštvo je zahtijevalo deset godina zatvora, ta kazna ima i određeni politički efekt. Nasilnička desno-ekstremna scena ponovno je registrirala jednu blagu kaznu za čovjeka koji se nalazio u neposrednom okruženju počinitelja zločina. A iz prošlosti znamo kako se u tim krugovima prihvaća takve presude – sa slavljem.
Ono što je pritom opasno je činjenica da su politička ubojstva doduše rijetka, ali ona društveno gotovo nikad nisu izolirana. To nam pokazuje i ovo ubojstvo. I Stefan Ernst se radikalizirao preko govora, raspoloženja u okruženju i demonstracija. I kroz AfD. A prije nego što je počinio to nedjelo, i on je bio u kontaktu s drugim ljudima, s kojima je razmjenjivao mišljenja o mržnji – bez obzira radilo se o stvarnom ili virtualnom svijetu. Taj miks je i doveo do toga da politički počinitelji poput Stefana Ernsta sebe i svoje djelovanje shvate kao dio jedne misije: odnosno da svojim (ne)djelima doprinose ostvarenju jedne političke vizije.
Ohrabrenje za desničare
Signal koji se na koncu ovog procesa šalje u smjeru desno-ekstremne scene: sve dok niste neposredno uključeni u neko nedjelo, sve dok se sami ne na suđenju ne uvalite u problem, ne morate se bojati ozbiljnijih posljedica vaše mržnje.
Ogroman značaj koje ima okruženje počinitelja zločina, često u njemačkim kaznenim procesima ne dobije odgovarajuću pažnju. I time kazneni procesi ne ispunjavaju jedan od svojih najbitnijih ciljeva – a to je pronalazak istine. A dio istine je i činjenica da politički zločini ne poznaju individualne počinitelje. Oni su plod društvenog raspoloženja.