Diplomatski pritisak priznanjem Palestine

Broj palestinskih ambasada i predstavništava u svijetu raste. Švedska je koncem oktobra kao prva zapadnoeuropska članica EU priznala Palestinu kao samostalnu državu. Zemlje poput Bugarske, Rumunije, Poljske, Češke ili Mađarske su to uradile još prije prijema u EU. I parlamenti u Velikoj Britaniji, Irskoj i Španjolskoj su se izjasnili za ovaj korak. Međutim, njihovo izjašnjavanje za aktualne vlade nije bilo obavezujuće. Europski parlament želi još u decembru glasati o mogućem priznanju.

Palestinci već desetljećima ulažu napore da postanu priznati član međunarodne zajednice. 1947. godine je Generalna skupština Ujedinjenih naroda u rezoluciji 181 glasala za podjelu tadašnjeg britanskog mandata. Plan o podjeli je predviđao postojanje izraelske i arapske države. Kako bi se spriječio sukob oko Jeruzalema - sveti grad za Židove kao i za kršćane i muslimane, je trebao ostati pod upravom UN-a. Ipak arapske države su odbile ovaj plan. Učinile su to uz obrazloženje da plan krši prava većinskog stanovništva u Palestini koja je u tom trenutku pripadala većinskoj nejudaističkoj religiji. U Arapsko-izraelskom ratu, koji je uslijedio, Izrael je mogao proširiti svoje područje. Pojas Gaze, naseljen Arapima, su zauzele egipatske trupe a Zapadnu obalu jordanska vojska.

U Šestodnevnom ratu 1967. godine Izrael je zauzeo između ostalog Zapadnu obalu, Pojas Gaze i istok Jeruzalema. Nakon toga je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo rezoluciju 242 koja je do danas međunarodnopravna osnova za prijedloge rješenja ovog konflikta. Istodobno je rezolucijom UN-a naglašeno pravo svih država da egzistiraju unutar sigurnih i priznatih granica. Ipak Izrael je aneksijom Istočnog Jeruzalema zanemario ovu rezoluciju. Izgradnja jevrejskih naselja na Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu je dodatno stvorila stanje koje je otežalo pregovore o budućem statusu okupiranih područja.

1988. godine proglašena država Palestina

Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) se najprije bazirala na oružanu borbu protiv Izraela. Članice PLO-a su tako izvele brojne terorističke napade. Pod dojmom prve Intifade u okupiranim područjima u junu 1988. godine je Jordan odustao od svojih zahtjeva za teritorijom zapadno od rijeke Jordan. PLO je 15. novembra 1988. godine u Aližiru proglasio samostalnu državu. Iako je to bio samo simbolični akt, u roku od nekoliko sedmica oko 90 zemalja je priznalo tu državu, među njima i DDR. Vodstvo PLO-a je svoju bazu još uvijek imalo u Tunisu. Tek je Sporazumom iz Osla 1994. godine omogućio da sjedište palestinskih autonomnih oblasti bude prebačeno u Ramalu. Do danas je više od 130 zemalja priznalo Palestinu kao suverenu državu. U Njemačkoj je Palestina predstavljena diplomatskom misijom, ali ne i ambasadom.

I u međunarodnim organizacijama su vlasti palestinskih autonomnih oblasti znatno napredovale. Već 1974. godine je PLO pozvan na zasjedanje Generalne skupštine UN-a u svojstvu promatrača. 2011. godine su autonomne oblasti, u kojima glavnu riječ ima PLO, podnijele zahtjev za puno članstvo u Ujedinjenim narodima. No taj zahtjev ipak nije imao izgleda za uspjeh jer su SAD najavile ulaganje veta u Vijeću sigurnosti. Umjesto toga je Palestina 29. novembra 2012. godine dobila status promatrača pri UN-u. Većina u Generalnoj skupštini UN-a bila je očita: 138 država je bilo za, a SAD, Izrael i sedam drugih protiv. 41 država - među njima i Njemačka - su bile suzdržane. U Generalnoj skupštini UN-a SAD naime nemaju pravo veta. U Organizaciji UN-a za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) je pak Palestina 2011. godine postala punopravna članica.

Narod, teritorija i državna vlast kao kriteriji

Jedna država iz međunarodnopravnog ugla gledano mora imati brojna obilježja. Odlučujući kriteriji su državna vlast, državna teritorija i institucija koja efektivno obavlja državnu vlast. U slučaju Palestine sporno je da li vlada predsjednika Mahmuda Abaza tu državnu vlast može obnašati u dovoljnoj mjeri. Jer palestinska vlada nema utjecaj, vrijedan pomena, u Pojasu Gaze. Tamo naime vlada radikalni pokret Hamas. Osim toga izraelska politika na okupiranim teritorijama ograničava sposobnost djelovanja vladi autonomnih oblasti u brojnim područjima.

Posljedice neprestanog priznavanja Palestine su sporne. SAD, Izrael, Njemačka i pojedine druge države su mišljenja da sveobuhvatna pravila, definirana sporazumom za Bliski istok trebaju biti preduvjet za revalorizaciju autonomnih oblasti. Prema tim procjenama jednostrani korak Palestinaca je kontraproduktivan.

Nasuprot tome zagovornici priznanja smatraju da bi time mogla nastati nova dinamika. "Val priznanja Palestine od strane zemalja EU bi bio jak signal Izraelu da pregovore ponovo shvati ozbiljno, da zaustavi izgradnju naselja i da iskreno radi na postizanju rješenja u vidu dvije države", rekao je ministar vanjskih poslova Luxemburga Jean Asselborn u intervjuu Sueddeutsche Zeitungu.

Tako će danas (02.12.) Parlament Francuske glasati o priznanju Palestine kao neovisne države.