Ovih nedjelja je sve više izvještaja o širenju malih boginja. UNICEF prenosi da se ova infektivna bolest opasna po život širi u više od 100 zemalja. Posebno teško su pogođena ratna i krizna područja kao što su Ukrajina, Filipini, Brazil ili Srbija. Ali, i u mirnim regionima poput Madagaskara trenutno ima epidemija. Proteklih dana su se pojavili slučajevi bolesti čak i na Novom Zelandu i sada i u njemačkom Hildeshajmu.
A to nije moralo biti tako, jer regularna vakcinacija daje zaštitu za čitav život.
Nažalost, upravo u razvijenim zemljama poput Njemačke, to nije nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Neki roditelji imaju ideološke rezerve prema vakcinaciji. A aktuelni zakoni im omogućavaju da slobodno odlučuju da li će njihova djeca biti vakcinisana ili neće.
Takvi ljudi dozvoljavaju sebi luksuznu aroganciju. Jer, oni smatraju da će njima i njihovoj djeci koristiti upravo to što se ostatak stanovništva vakciniše.
To je sujetno i egoistično i vodi u situacije poput one u Hildeshajmu, gdje su nevakcinisana djeca isključena sa nastave ili im je zabranjen ulazak u obdaništa.
Na taj način odrasli koji su odgovorni za to zapravo dvostruko krše ljudska prava svoje djece: pravo na fizičko zdravlje i pravo na obrazovanje; najprije zato što infekcija malim boginjama može da se završi smrtnim ishodom, ili može imati teške posljedice po zdravlje. Drugo, djeca koja nisu vakcinisana su isključena iz društvenog života.
Sve to je omogućilo paradoksalno zakonodavstvo koje je sve svalilo – na ljekare. Jer, vakcinacija važi kao „tjelesna povreda" koju je nanio ljekar ukoliko sama vakcina prouzrokuje tjelesno ili mentalno oštećenje, ako ljekar prije toga nije detaljno informisao roditelje o rizicima.
Ali, ako dijete oboli od malih boginja, ljekar je takođe prouzrokovao tjelesnu povredu jer nije vakcinisao dijete i možda nije dovoljno uporno upozoravao roditelje na moguće teške posljedice nevakcinisanja.
U čitavoj situaciji, naravno, ispaštaju prije svega djeca koja ne mogu sama sebe da zaštite, ali i ljekari koji prebrzo bivaju optuženi da nisu upozorili roditelje.
To je haotična situacija koja ne daje sigurnost ni ljekarima koji moraju da se nose sa tvrdokornim roditeljima, ni nastavnicima koji žele da izbjegnu zarazu u svojoj školi. Još gore: to čak jača kritičare vakcinisanja sa njihovom iracionalnom ideologijom. Oni u argumentaciji „za" vakcinisanje i „protiv" vide samo dio u koji su ionako već ubijeđeni.
Protiv toga je moguće samo jedno rješenje: osnovna imunizacija protiv najčešćih i najopasnijih bolesti je ljudsko pravo. Čak ni roditelji ne smiju da ga uskrate svojoj djeci. Zato je opšta obaveza vakcinisanja za dobrobit djece zapovijest. A ljekari bi morali biti oslobođeni odgovornosti u slučaju da vakcina ima loše posljedice.
Ako ne ide drukčije, trebalo bi da bude sprovođeno vakcinisanje u školama. A koje vakcinacije moraju biti obavezne – to je jasno: sve koje su unijete u kalendar stalne komisije za vakcinaciju.