Djeca-migranti – najnemoćnije žrtve nasilja

"Svojim sam očima vidio kako je hrvatska policija maltretirala moje prijatelje, maltretirala ih... Kako su nekim ljudima bile ozlijeđene noge, ili su dobili udarce u glavu, oči.” (Ehsan, dječak, 17)

"Tukli su nas, ne svaki put – pet-šest puta su nas tukli. Povrijedili su nam koljena... bio je tamo jedan stariji muškarac, on nas je najviše tukao, odveo nas je u šumu i palio nam cipele, torbe, jakne i tražio da trčimo i tukao nas s leđa.” (Haris, dječak, 17 godina, 11 puta pokušao prijeći granicu između BiH i Hrvatske)

“Imali smo dva krijumčara u našoj grupi. Jedan nam je rekao da idemo naprijed, a drugi je izvadio nož i počeo zlostavljati djevojku. Odveo ju je u stranu, djevojka je vikala, pokušavala se spasiti, ali taj ju je krijumčar seksualno zlostavljao, vidjeli smo.” (Hasnen, dječak, 15)

"Moj prijatelj, kad je išao na game [pokušaj prelaska granice s Hrvatskom], negdje kod Banjaluke, pored rijeke, napali su ga, izvadili pištolj i pokušavali su ga preplašiti da ga zlostavljaju. (Hanan, dječak, 17)

"To se dogodilo u blizini logora. Dijete je bilo na benzinskoj da nešto kupi. Došlo je troje ljudi i zamolilo dijete da pođe s njima. Ovaj incident dogodio se u blizini kampa, na farmi. Nakon toga dječak je stigao u logor i počeo plakati u sobi. Ispričao nam je što mu se dogodilo. Nismo obavijestili nikakvo osiguranje unutar kampa.” (Abdullah, dječak, 17)

“Djeca od oko 12 [godina] obično su žrtve nasilja. Kad vide lijepog dečka, zlostavljaju ga, a policija ništa ne radi. Nije bitno je li dijete s obitelji ili samo. Ako je lijepo, to je dovoljno [da bude meta seksualnog zlostavljanja]." (Hanan, dječak, 17)

Ovo su samo neka od svjedočanstava djece-izbjeglica koja sama ili s roditeljima pokušavaju preko tzv. Balkanske rute doći do neke od razvijenih zemalja Europske unije. Radi se o migracijskom putu kojim izbjeglice iz južne i zapadne Azije, prije svega iz Afganistana, Pakistana, Iraka, Irana ili Sirije idu prema Zapadu preko Turske, Grčke, Srbije, Sjeverne Makedonije, Albanije ili Bosne i Hercegovine.

Izjave su prikupljene u okviru izrade opsežne studije "Gdje god išli, netko nam nanosi zlo" koju je ovih dana (13.9.) objavila međunarodna organizacija za zaštitu dječjih prava Save the Children. Za potrebe studije su u izbjegličkim kampovima u Bihaću, Tuzli i Sarajevu vođeni dubinski intervjui sa 48 djece u dobi između 13 i 19 godina, te 27 aktivista za zaštitu izbjeglica.

Djeca – najranjivija grupa

Za mnoge je najteža prepreka granica između BiH i Hrvatske – zemlje koja bi od 1.1.2023. trebala postati članicom tzv. Šengenskog prostora i već godinama se posebno restriktivnom i nasilnom politikom naspram migranata pokušava pokazati kao uzorit i pouzdan zaštitnik vanjskih granica EU-a. "Majku su mi tukli hrvatski policajci, brata, oca. Mene nisu, jer moj brat je visok, pa su mislili da sam premlada, mislim da me zato nisu tukli”, priča Naza, djevojka koja sada ima 19 godina.

Nasilju su izloženi svi, fizičkom, psihičkom, seksualnom, ali najranjivija grupa su djeca, a među njima ponajviše djeca koja putuju sama, bez zaštite roditelja, kaže Tatjana Ristić, koordinatorica u uredu Save the Children u Beogradu. No ni obitelj ne jamči uvijek zaštitu, dodaje ona, jer su migranti izloženi samovolji i krijumčara, od kojih ovise, i policije, od koje nema zaštite. „Krijumčari su najčešće počinitelji seksualiziranog nasilja, oni su moćni, djeca ih se boje – a ovise o njima“, kaže Ristić.

Tijekom svog putovanja maloljetnici bez pratnje moraju provesti noć na otvorenom ili živjeti u trošnim zgradama s nepoznatim odraslim osobama – uz stalni rizik od batina ili seksualnog zlostavljanja.

Dječaci koji putuju sami posebno su izloženi riziku od seksualnog nasilja. Bespomoćni i bez ikakve mogućnosti da prerade ono što su doživjeli, mnoga djeca i mladi svoj stres nadoknađuju alkoholom i drogama. Zabrinjavajući je i broj slučajeva samoozljeđivanja i pokušaja samoubojstva, navodi se u izvještaju Save the Children.

Normalizacija nasilja

Pritom vrlo rijetko dolazi do prijava. Posebno je zabrinjavajuće da „djeca normaliziraju nasilje, prihvataju ga kao dio svojih života, kao nešto normalno i neizbježno, pa ga ni ne prijavljuju“, upozorava Ristić.

I to se odvija tokom čitavog puta, koje u prosjeku traje četiri godine - u zemljama iz kojih dolaze jednako kao i u zemljama kroz koje prolaze. "U Iranu, bilo je to kao spavaonica... za ljude koji su tu ilegalno. Uzeli bi djevojke ujutro i vratili ih navečer... Ono što smo vidjeli je da su došli, počeli vikati, uzeli ih. Njihov otac ili brat ili tko god je tu ne može ništa reći, samo ih pusti i onda navečer vrate djevojke”, svjedoči Abdurahman, dječak, 16 godina.

A Basit, dječak koji je pokušao prijeći granicu između Bugarske i Sjeverne Makedonije ispričao je sljedeću priču: “Uhitila nas je policija. Rekli su nam da sjednemo, i svi smo sjeli; onda su izdvojili dvojicu iz grupe i pretukli ih... Onda su nam rekli, hajdemo, idemo, prema nekom putu. Krenuli smo, jedan od njih je stao sa strane sa štapom, rekao nam da idemo u nizu i dok su ljudi prolazili pored njega, on ih je udarao.”

„Balkanska ruta je i dalje živa"

Razlozi za migracije su mnogobrojni i najčešće se ljudi na taj težak, opasan i skup poduhvat odlučuju iz više njih: siromaštvo, nesigurnost u zemljama porijekla, vojni sukobi, religijska diskriminacija, klimatske promjene…"Balkanska ruta je i dalje živa“, naglašava Tatjana Ristić, i dodaje kako sporazum o izbjeglicama između EU-a i Turske nije uspio regulirati migracijske modalitete.

U pandemijskoj 2021. godini je uzduž Balkanske rute bilo registrirano 94 000 izbjeglica, pri čemu je stvarni broj vjerojatno veći. A u prvih šest mjeseci ove godine je Save the Children registrirao povećanje broja migranata u odnosu na isto razdoblje prošle godine, kaže Ristić.

Glavni razlog nehumanog i nasilnog postupanja naspram migranata je, naglašava Save thre Children, politika odvraćanja i sprječavanja dolaska izbjeglica koju provode EU i zemlje regije. Stoga se na političkoj razini ova organizacija zalaže za poboljšanje sustava zaštite te poboljšanju zakona i procedura.

„Naravno, najvažnije bi bilo ukloniti uzroke migracija u zemljama porijekla. Nitko ne kreće na taj put bez velike potrebe", naglašava Tatjana Ristić. Ali dok je ovako kako jest, svakako bi trebalo uspostaviti „legalne mehanizme migracija", dodaje ona. „Potrebna je individualna provjera zahtjeva za azil, migrante se ne bi smjelo nasilno vraćati s granica, primjenjivati takozvane ‚pushbackove'", kaže Ristić. A ‚na granicama bi trebali biti ljudi koji su trenirani za humani odnos s djecom, najranjivijom skupinom izbjeglica", apelira Tatjana Ristić iz beogradskog ureda humanitarne organizacije Save the Children.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu