Dobro Vam je! Dobro Vam je! Добро Вам је!

Dobro Vam je! Dobrо Vam je! Добро Вам је! - Ovo je moto na „tri jezika“ koji se širio društvenim mrežama nakon izbora održanih ovog oktobra u Bosni i Hercegovini. Mnogi su mislili da će se na ovim izborima artikulisati ona volja građana koja je izražena na februarskim protestima. Građani su na ulicama bh gradova zaista zahtijevali pravo na bolji život, suzbijanje kriminala i korupcije, reviziju privatizacije... Međutim, na sceni su ponovo iste političke elite kao i prije više od 20 godina. Jer, sve izgleda kao da je nekako potonulo u apatiju, kao da je društvo u BiH anestezirano.

Apatija izazvala apstinenciju biračkog tijela

„Postoji jedan stepen energije, jedna snaga s kojom se može boriti i nositi jedno vrijeme, sve dok ima neke nade da će se sopstvenom snagom nešto postići“, kaže profesor dr. Esad Bajtal. On akcenat stavlja na apstinenciju izlaska na izbore i kaže da upravo to govori o apatiji u koju je zapalo društvo u BiH. „A taj ogroman stepen apatije dolazi upravo iz osjećaja bezizlaznosti, propalosti, siromaštva, beznađa, izgubljenosti, nepovjerenja..., sve je više samoubistava zbog siromaštva ili nemogućnosti vraćanja kredita. Imate jedan totalni haos usljed koga je došlo do zamora ljudskog materijala, apatije i sve se to odražava na izborne cikluse i izborne rezultate“, kaže Bajtal.

I profesorka Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Zlatiborka Popov-Momčinović smatra da je jedan od razloga nepromjenljivosti bh. političkih struktura apatija, koju takođe kao i profesor Bajtal povezuje s apstinencijom biračkog tijela. „Zabrinjavajuće je kada vidimo da polovina ljudi koja ima aktivno biračko pravo ne izlazi na izbore. No, o ono što je posebno zabrinjavajuće, kako pokazuju rezultati monitoringa, jeste to da su najveći apstinenti mladi ljudi.“

A ono što se nudi mladima, i ne samo mladima u Bosni i Hercegovini, i zbog čega društvo izgleda kao da je anestezirano, jeste demagogija, lažni patriotizam, ideologija... „Taj patriotizam je u priličnoj mjeri demagoški i tumači se prema potrebama. I takav patriotizam je u dobroj mjeri lažan, budući da se ne pravi razlika između građanskog patriotizma. Jer, ako si građanin ove zemlje, bez obzira na tvoje etničko porijeklo i opredjeljenje, treba da imaš neku vezanost ako joj želiš dobro. Meni je potpuno nelogično da neko ovoj zemlji u kojoj živi ne želi dobro, već želi da ona nestane politički, pravno...“

Oni koji bi htjeli da se bore ne smiju...

Esad Bajtal je u jednoj svojoj studiji pisao kako je „građanski hrabar samo onaj ko (sam pred sobom, pred svojom savješću) nema hrabrosti da bude kukavica“. Na pitanje da li u Bosni i Hercegovini ima danas još uvijek takvih ljudi, kaže: „Takvih je naravno sve manje i vrlo ih je malo u ovoj zemlji. Jer, neki su slomljeni beznađem i apatijom, drugi su potkupljeni na razne načine. Ovdje je sve problem i svim se da i može ucjenjivati. Ljudi su naprosto izgubili nadu. Ovdje više niko nema ni želje ni potrebe da se bori jer ne vjeruje nikome“, kaže Bajtal i napominje kako i „oni koji bi to htjeli ne smiju iz raznih pragmatičnih razloga želeći zaštiti sebe, svoju porodicu, dijete, prijatelje...“

On napominje kako se u BiH radi jednostavno o „jednoj anarhiji, jednoj entropiji“ koja vam ne dozvoljava da zauzmete uspravan blohovski stav, uspravan blohovski ljudski hod. „Tako da se vrlo rijetki odlučuju da kažu ono što misle. A ako i kažu mogu očekivati ono što se dogodilo Slavu Kukiću – doslovni fizički napad na radnom mjestu u sred jednog fakulteta u Mostaru. Zato se ne treba čuditi da prosiječan svijet nije spreman da se uključuje u borbu te vrste, da zauzme stav građanske hrabrosti i preuzme na sebe još jedan rizik – doslovnog fizičkog ugrožavanja.“

Društvenim mrežama je svojevremeno kružio i vic da je „jadna zemlja u kojoj je jedini uspjeh otići iz nje“. No, da li je baš takav slučaj i u BiH? U februaru je čak u jednom trenutku izgledalo da se udružuje i građanska Bosna i građanska Hercegovina, i da će se nešto i u tom smislu dogoditi. Međutim, izgleda kao da se nije dogodilo ništa. Pitamo se da li postoji snaga koja može izvojevati promjene i donijeti boljitak? „Mislim da ta snaga postoji“, kaže Popov-Momčinović, „mi smo zaista svjedočili buđenju velikog crnog pokreta koji je prvenstveno bio socijalni pokret ali je imao i elemente građanskog. No, protest je zatajio i zbog faktora koji se nije mogao kontrolisati, a to su - poplave. No, i kada nisu vidljivi, takvi društveni pokreti opstaju ispod površine. Nisu vidljivi, ali postoje i ako se desi neka nova situacija, ako se dogodi neki novi okidač taj pokret će ponovo isplivati na površinu.“

Eventualni novi protesti još radikalniji

Profesor Bajtal je takođe jednom prilikom govorio kako bi protesti koji bi eventualno ponovo izbili bili znatno radikalniji, nego ovi iz februara 2014, ali kaže da snaga jenjava i da prevladava pad životne energije. „Međutim, nezadovoljstvo raste. Ljudi su sve bespomoćniji, ali ne žele da se predaju. Niko ne želi dobrovoljno umrijeti. I brojni porazi čine da se poraženi sjećaju svakog svog poraza. Lakše se sjećamo poraza nego pobjeda. Njih zaboravljamo idući iz jedne u drugu ali poraze bilježimo svaki do jednog. Prema tome ta robovska svijest, ta svijest poraženih ona samo narasta novim i novim porazima. Za pretpostaviti je da će, ukoliko dođe do toga a jednog dana će morati doći ako se ništa ne promijeni, taj val pobune i val građanskog bunta biti i masovniji i žešći i jači nego što je to bio februarski.“

Bajtal kaže da bi ipak najbolje bilo da ove nove vlasti shvate da je krajnje vrijeme da uđu u proces promjena, da narodu na taj način daju neku nadu, ali istinsku nadu; da istinski pokrenu nešto što otvara vrata bolje budućnosti, pa da se sve završi onako kako se sve završava u svim demokratskim zemljama svijeta, da se stanje počne popravljati. „Ali, meni sve to ne izgleda još uvijek tako. Mi smo pali u mrežu interesnih igara. Ovdje se sve dogovara na bazi interesa i na bazi pragmatike. Ovdje je umrla ideologija koju smo imali u bivšem sistemu koja je ljude moralno obavezivala da daju obećanja i da ih se pokušavaju držati. Stranke se danas uzajamno povezuju na osnovu koristi koju će imati one same i oni koji se oko njih vrte. I ta interesna igra ubija svaku nadu za građanstvo BiH.“

I to je nešto što se na političkoj sceni Bosne i Hercegovine odigrava već više od 20 godina. Ali, Bajtal upozorava da ma šta ove vlasti činile da zadrže status kvo neće u tome uspjeti. „Jer, s jedne strane: gledajući po onoj grčkoj 'panta rei' (sve teče) stvari će se mijenjati, ali je problem kojom će se brzinom mijenjati i kada ćemo mi doživjeti neku bitnu promjenu. A s druge strane, ma šta mi učinil, jer nam se žuri, da promijenimo stvari preko noći to se neće dogoditi. Niti će se stvari promijeniti preko noći a niti vječno mogu ostati onako kako su ih ovi (političari prim.aut.) postavili“, kaže relativno optimistično profesor Bajtal i zaključuje s malo manje optimizma: „Eto, 'još sužnji u tankoj dišu nadi', kako bi to rekao Mak Dizdar. A ovim sam Vam rekao koliko je ta nada tanka“. I onda, možda baš zbog toga što je ta nada toliko tanka društvenim mrežama i dalje kruži ova tužna slika: Dobro nam je! Dobro nam je! Добро нам је!