Dodik - rođak iz provincije
25. juli 2018
Dejtonski mirovni sporazum, aneks 4, član 3, stav 2, tačka a), kaže da entiteti imaju pravo da uspostave „posebne paralelne odnose sa susjednim zemljama u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine".
Ta je opšta rečenica jedna od mina sa odloženim dejstvom upakovanih u famozni aneks 4 koji je ujedno i Ustav BiH. Jer „susjedne zemlje" bile su samo dvije – Hrvatska i SR Jugoslavija – pa ni 1995. nije trebalo mnogo pameti da se predvidi ko će sa kim sklapati „posebne paralelne odnose". Šta znače „posebni" odnosi? U odnosu na šta su „paralelni"?
U tom širokom prostoru tumačenja kreću se sve beogradske političke elite od pada Slobodana Miloševića do danas. Šturi sporazum o uspostavljanju specijalnih odnosa između Beograda i Banjaluke prvi je potpisao predsjednik tadašnjeg ostatka Jugoslavije - SRJ- Vojislav Koštunica 2001, a sve potvrdio Boris Tadić, kao predsjednik samostalne Srbije, 2006. godine. Tu se otvaraju vrata za saradnju Srbije i Republike Srpske u gotovo svim oblastima.
Na „posebne" i „paralelne" odnose su se pozivale sve vlasti, uključujući i aktuelnu Aleksandra Vučića, a o „posebnosti" Republike Srpske nerijetko govore i opozicionari i to ne nužno nacionalističke orijentacije. Jer ne uzima se kao neko zlo kada Srbija kao „garant Dejtona" samo, eto, koristi jedan od paragrafa zapisanih u tom sporazumu.
Magična formulacija iz Ustava BiH – kojeg mnogi zovu etničkom ludačkom košuljom za tu zemlju – zapravo je omogućila vladarima u Beogradu ono što inače najviše vole: da istovremeno jesu i nisu muzičari. Tako ruku pod ruku idu evropske integracije uz često naglašavanje „poštovanja integriteta" susjedne BiH i koketiranje sa „svesrpskim nacionalnim interesom" koji, razumije se, Drina ne može da podijeli.
Dodik je realnost
E sad, tamo preko Drine već dugo vlada i, ako ne bude žešćih tektonskih poremećaja, još dugo će vladati Milorad Dodik. To je izvjesnost sa kojom u Beogradu moraju da žive čak i ako im nije drag njegov rudimentarni stil, čak i ako bi možda u Banjaluci voljeli da imaju „specijalne odnose" sa nekim tipom-suptilnijim od ovog koji crta mapu Balkana na kojoj su BiH i Kosovo podijeljeni, a Republika Srpska i sjever Kosova u Srbiji.
„Milorad Dodik je u očima Beograda takozvani dobri rođak iz unutrašnjosti", kaže Dragan Bursać, kolumnista banjalučkog portala Buka. „To je čvrsta populistička desnica koja vlastima u Srbiji treba kao rezervni točak, a bogami nekad i kao predizborna kombinacija, po pravilu dobitna, gdje se otvoreno koketira sa svim nacionalističkim desnim stavovima. Recept svih vlasti od Slobodana Miloševića je da se istura Republika Srpska, to jest njen trejdmark Milorad Dodik, kao briga za zapadno srpstvo."
U tom čitanju je Dodik maskota u marketinškom poslu na obostrano zadovoljstvo. Aleksadar Vučić, recimo, nije batalio radikalski stil urlanja i pasivne agresije, ali je vrlo pazio da time ne zagazi u integritet BiH. Ali dovoljno je da ponekad obiđe Banjaluku, te da vodi Dodika sa sobom na vojne vježbe, presjecanja crvenih vrpci, da ga pusti u televizijske emisije Pinka i Hepija gdje će ovaj, kao u nedavnom izdanju „Ćirilice", razvijati opskurne teorije o svjetskoj zavjeri protiv Srba.
Poruka koju Vučić time šalje biračima ne može biti jasnija. „On je kvazi-evropejac i neke stvari neće reći, ali će pustiti Dodika kao glasnogovornika da kaže ono što narod želi da čuje. Pragmatično je imati Dodika u džepu ili barem na nekoj televiziji sa nacionalnom frekvencijom, a sve ih drži Aleksandar Vučić", kaže Bursać za DW.
Tome treba dodati tabloidnu mašineriju koja, osim što u nedeljnom ritmu izmišlja planirane atentate na Vučića, često upozorava da Republiku Srpsku samo što nisu srušile mračne sile.
Sa druge strane Dodik svoje česte – i u izbornoj godini sve češće – izlete u Srbiju ne mora posebno ni da reklamira. Hronično pojavljivanje iza Vučića znači: ja imam podršku u Beogradu. Dodik je čak u martu glasao i na lokalnim izborima u Beogradu premda bi se mnogi opkladili da nije birao Vučićevu SNS. Na završnoj konvenciji Borisa Tadića pred izbore koje je izgubio 2012. godine Dodik je sa govornice SNS nazvao „marginalnim figurama" i „pobačajima".
Prema riječima našeg sagovornika, Vučić i Dodik su jedan drugog ipak morali da progutaju kao žabe. Veže ih to što su, za sada, nepobjedivi u svojim sredinama. „Sad se drže kako znaju i umiju, povezani političkom silom koja je na njihovoj strani."
Povezivanje sa Kosovom
Sociolog Slobodan Antonić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, nije jedini koji u ukupnom ponašanju Aleksandra Vučića vidi Don Žuana, koji istovremeno laže dvije ljubavnice. „On uspijeva da ga podržavaju i 'drugosrbijanci' i 'nacionalisti'. Prvima govori da EU nema alternativu. Drugima kaže da će sa ruskim migovima da sačuva Kosovo i Republiku Srpsku. To je, naravno, protivrječno, ali – kao i Don Žuanu – obje strane mu vjeruju", rekao je on u jednom intervjuu za nedjeljnik Vreme.
Don Žuanu će trebati laži većeg kalibra u godini koja je sa svih strana označena prelomnom za pitanje Kosova. Kao da stoga u Beogradu Republika Srpska dobija sve značajnije mjesto u jednačini. Jednom je to dio šireg mozaika novog crtanja granica na Balkanu. Drugi put opet sljedeći front na kojem se „brani srpstvo" jer je i ovaj kosovski, izgleda, propao. Posmatranje „srpskog pitanja" na Kosovu i u BiH kao spojenih sudova nije više nacionalistička egzibicija sa marginalnih portala već sami mejnstrim.
Recimo Vuk Jeremić, lider Narodne stranke, koja će u okviru Saveza za Srbiju po svemu sudeći biti najznačajnija opozicija Vučiću, svakako ne spada u najtvrđu desnicu pa opet širi tezu o planiranom „obespravljivanju Republike Srpske".
„Ako Vučić preda Kosovo, okrenuće se svojim partnerima sa Zapada i reći: 'Riješio sam vam najtežu stvar – to se niko osim mene ne bi usudio. Mogu da vam riješim i Bosnu, ali mi je potrebno neko vrijeme, i da me u tom periodu ne kritikujete'", rekao je Jeremić u jednom televizijskom gostovanju.
Premda će građani Srbije u ispitivanjima javnog mnjenja kao najvažnije probleme kao iz topa navesti nezaposlenost, bijedu i korupciju – dok će se recimo Kosova sjetiti svaki dvadeseti – sve što ima nacionalnu notu zgodno je za podgrijevanje strasti.
Kod Republike Srpske kao da se u Beogradu etablirala definicija pokojnog Dobrice Ćosića koji ju je nazvao „preskupom, ali jedinom političkom i ratnom pobjedom srpskog naroda u drugoj polovini 20. vijeka". Tu je „rođak iz unutrašnjosti", pa makar se zvao i Dodik, uvijek dobrodošao.