Dogovore i solidarnost u EU pojela je maca
17. mart 2020
Spasavaj se ko može – to na početku korona-krize kao da je bio moto evropskih vlada. Bez koordinacije, svako je uvodio nekakve mjere ne obavještavajući pri tome svoje susjede. Rezultat je bila kakofonija propisa i savjeta. Nastala je slika gubitka kontrole na nacionalnom i prije svega evropskom nivou. I Evropska komisija je tek sada shvatila da se ovde radi o suštini njene kredibilnosti i o budućnosti Evrope.
Prvo je – kao i uvijek u kriznim vremenima – zakazala solidarnost. Italija, koja je prva i najteže pogođena korona-krizom, morala je da gorko iskusi da su baš jaki njemački susjedi zaustavili izvoz medicinskog materijala. To je s pravom dovelo do kraha među ministrima zdravlja EU. Bila je to slika bijednog nacionalnog egoizma u odnosu na probleme južno od Alpa koji su već bili jasni.
Kina već koristi evropske greške
Francuska se slično ponijela, tako da su Pariz i Berlin direktno otvorili vrata za propagandnu akciju Kineza koji su avionom, efikasno za publiku, poslali u Italiju ljekare i materijal. Politička poruka svim antievropljanima i populističkim skepticima je, dakle, glasila: kada stvar postane ozbiljna, svako je svoj prvi bližnji. Zašto niko u Briselu nije došao na ideju da pozove Rim telefonom i ponudi pomoć? Mediji su prenosili sve detalje o lošoj situaciji u italijanskim bolnicama, tamošnjim kriznim mjerama i ulicama bez ljudi. Sada niko ne može da kaže da nije znao šta se tamo dešava.
Tek sada je Evropska komisija postigla dogovor o zajedničkoj nabavci medicinske opreme. Tek sada se održavaju svakodnevne video-konferencije ministara zdravlja i svakodnevni kontakti šefova vlada, kako bi oni mogli da stvarno razmjenjuju i koordinišu svoje planove. Do sada su svi samo nešto muljali – vjerovatno po najboljoj savijesti, ali uvijek pazeći šta pričaju pred sopstvenim biračima.
Pri tome je postupno jasno: ili će nama u Evropi uspjeti da zajednički suzbijemo korona-virus i uhvatimo se u koštac sa ekonomskim posljedicama krize, ili ćemo svako za sebe zabilježiti neuspjeh. Takav primjer je spontano zatvaranje granica. Jedan portparol u Briselu je to diplomatski formulisao: ima sumnji u korist od te mjere, jer je virus odavno svuda u EU. Sve što se sada postiže su beskonačne kolone kamiona i zastoj u prometu robe. Ako pojedini regioni moraju da se izoluju, to mora biti organizovano kako treba, da bi roba stizala do ljudi i potrebna radna snaga mogla i dalje da cirkuliše.
Zajedničko tržište ne smije da doživi slom
Ako se na zajedničkom tržištu javi slom, doći će do problema u snabdijevanju u samoposlugama. I onda će izgledati kao lažovi vlade koje su do sada tvrdile da je snabdijevanje obezbijeđeno i da nema razloga za kupovine zaliha. Ponovni pad u nacionalno razmišljanje o sopstvenoj koristi u okviru granica koje su odavno fiktivne, može biti neka vrsta kondicioniranog političkog refleksa. To može da umiri manje pametne birače, ali se time zapravo postiže suprotno.
Zajedno djelovati ili propasti
Povratak u nacionalnu logiku će se okončati najkasnije kada počnu ekonomske posljedice. Evropa je odavno do te mere umrežena da recesiju koja prijeti možemo da savladamo samo zajedno. Na primer, nije opcija da se zbog toga Italija pusti da propadne. To mora razumjeti i najzadrtiji nacionalista. Evropa je zajedno najjači ekonomski blok na svijetu i može da u narednim mjesecima odlučujuće oblikuje politiku. Svaka zemlja za sebe je samo kap u okeanu.
Tokom proteklih nedjelja su svi zakazali. Niko nije reagovao pravovremeno i niko nije razumio koliko će ovo biti velika kriza. Sada se uči brzo i možemo samo da se nadamo da su vlade na nacionalnom i evropskom nivou razumjele poruku. Više ne možemo da priuštimo sebi gubljenje vremena, sada je važan svaki dan.
Kao sredstvo protiv straha politika bi mogla da primijeni razboritost i zajedništvo. I to nije moralni apel, već zahtjev da se zajednički djeluje. Jasno je da svijet poslije korone više neće biti kakav je bio. Ali još je u našoj moći sposobnost da je ponovo prepoznamo.