Dragijev posljednji pucanj

Mačka više nije u džaku. Evropska centralna banka je otvorila finansijske slavine više nego što su stručnjaci pretpostavljali. Do septembra 2016. svakog mjeseca će biti otkupljene državne i privatne obveznice u vrijednosti od 60 milijardi dolara. Dakle, 20 mjeseci će se upumpavati novac na finansijsko tržište da bi se dostigla brojka od 1,2 biliona evra. Stručnjaci su prethodno procijenjivali da će ta suma biti između pet stotina miliona i jednog biliona evra.

Ovako je šef Evropske centralne banke, Mario Dragi, potrošio svu municiju, i to bez potrebe. Time oponaša eksperiment Američke centralne banke (Federalne rezerve, Fed) koja poslije izbijanja finansijske krize nije samo spustila osnovnu kamatnu stopu već je iz mjeseca u mjesec za milijarde dolara kupovala obveznice. Izgleda da je to imalo uspjeha jer se američka privreda oporavila, a u posljednjem kvartalu tamošnji privredni rast je dostigao pet odsto.

Dragijeva računica je jasna: bujicom novca želi da ohrabri banke da odobre što više kredita privrednicima, koji bi onda trebalo da investiraju i tako stvore nova radna mjesta. Osim toga Dragi hoće da stane za vrat bauku deflacije, jer Evropi navodno prijeti spirala od padajućih cijena i plata što bi izazvalo sve više stečajeva i nezaposlenosti. Dragi upozorava da je inflacija već sada na istorijski niskom nivou.

Dobar šahista u igri najprije inscenira opasnost za protivnika ali ne izvrši odmah napad. Dragi je dugo primjenjivao tu strategiju kada je najavio da će Evropska centralna banka učiniti sve da spase evro. Ta prijetnja je umirila tržišta i Dragi nije morao da interveniše. Pa zašto baš sada? Centralne banke moraju ovakve kupovine obveznica primjenjivati isključivo u hitnim slučajevima, a nikakva velika nevolja nije na vidiku.

Naprotiv, evropska privreda se oporavlja, mada različitim brzinama u pojedinim zemljama. Perspektiva je srednjoročno još bolja, ako se uzme u obzir da niska cijena nafte može da osnaži privatni konzum, kao što oslabljeni evro može da ojača izvoz.

A bauk deflacije, kada ga bolje osmotrimo, i nije neki bauk. Najveći udio u niskoj stopi inflacije ima pad cijene nafte. A u zemljama na jugu Evrope plate i cijene moraju da se smanje, ako želi ponovo postići konkurentnost. Laki pad cijena, primijećen na osnovu statističkog prosijeka, nije isto što i deflacija – široki i trajni pad svih cijena.

Šta je, dakle, cilj Dragijevog programa? Pretpostavljam da su ga političari, prije svega Italijani i Francuzi, pogurali u tom pravcu. Formalno je Evropska centralna banka, po uzoru na Njemačku saveznu banku, nezavisna od politike. Bilo bi lakomisleno da se na osnovu toga zaključi kako ova institucija djeluje u političkom vakumu. Italijani i Francuzi su ovako kupili vrijeme, jer se ustručavaju od neophodnih reformi, ili ne mogu da ih sprovedu.

Drugačije se ne može objasniti posljednji Dragijev pucanj iz „Debele Berte“. Naime, Centralna banka ne može da vodi politiku konjukture. Ova finansijska injekcija neće puno doprinijeti oporavku privrede i zaustavljanju pada cijena. Privrednici ne investiraju zbog niskih kamata, već samo tada kada osjete da su se popravili izgledi za obrt.

Ovim potezom Dragi preuzima i veliki rizik. Obilje novca može izazvati nadimanje cijena na tržištu nekretnina i akcija. Dragi ovako smanjuje pritisak na politiku da sprovede neophodne reforme. Dakle, Dragijev „pucanj“ nije samo preuranjen, on čak može da izazove suprotni učinak od namjeravanog. Tada bi ugled i vjerodostojnost Evropske centralne banke definitivno bili upropašćeni.