Države Magreba treba proglasiti državama sigurnog porijekla
Godinu dana je prošlo otkako su u Njemačku nekontrolisano počele da stižu desetine hiljada ljudi - na kraju ih je stiglo više od milion. Mnogi od tih ljudi uopšte nisu izbjeglice iz rata koje strahuju za svoj život, niti su politički progonjeni u svojim domovinama. A u takve se ubraja najveći broj migranata koji stižu iz zemalja Magreba. Samo dva odsto onih koji potiču sa sjevera Afrike, a podnijeli su zahtjev za azil, dobili su pozitivan odgovor. Ipak, mali broj njih je vraćen u zemlje porijekla.
To za stanovnike država Magreba predstavlja signal: pokušajte da se domognete Njemačke! Ako uspijete, postoji velika vjerovatnoća da ćete tamo i ostati, bez obzira što skoro da nemate šansi za dobijanje azila. Za zapanjene Nijemce, s druge strane, ovo predstavlja signal da vlada i država ignorišu ovu grešku gigantskih razmjera koja predstavlja poziv nelegalnim migrantima da dođu.
Ukoliko Maroko, Alžir i Tunis odista budu proglašeni zemljama sigurnog porijekla, to naravno, neće biti kraj njemačkog zakona o pravu na azil koji je jedinstven u svijetu. Onaj ko dokaže da je u svojoj zemlji progonjen i dalje dobija zaštitu. Spomenuta odluka o zemljama sigurnog porijekla je poruka stanovnicima sjevera Afrike da ne mogu računati na azil ako ga ne zaslužuju, a istovremeno je poruka Nijemcima da država konačno ima namjeru da, korak po korak, ponovo preuzme kontrolu nad procesom useljavanja.
Proces dodjele azila mora ostati vjerodostojan
Ako, uprkos svemu ovome, brojni političari Zelenih i neki političari SPD-a i dalje odbijaju spomenuti prijedlog, onda se može zaključiti da su i dalje za tolerisanje zloupotrebe principa azila. Oni očito smatraju da u svakoj državi svijeta vladaju nepodnošljivi uslovi.
Naravno da se proglašavanjem Maroka, Tunisa i Alžira zemljama sigurnog porijekla neće riješiti problem prisilnog povratka nelegalnih migranata. Ipak, nedavne izjave predsjedavajuće kluba poslanika zelenih Katrin Göring-Eckardt da ovakva odluka ne donosi ništa jer "zemlje porijekla ne žele da prime nazad svoje građane", razotkriva način njenog razmišljanja. To nije razlog da se ne donese ova odluka, nego je to, šta više, upravo razlog da se ona donese kako u Njemačku ne bi došlo još više onih koji nemaju šansu da dobiju azil.
Odnos prema temi "prisilni povratak" razotkriva istovremeno još nešto. Kako je prisilni povratak u nadležnosti saveznih zemalja, onda se i vidi koje savezne zemlje konsekventno provode povratke, a koje to čine nevoljko. U nizu njemačkih saveznih zemalja na vlasti nije ista koalicija kao i na državnom nivou. I to pokazuje koliko su ozbiljne namjere da država provodi zakon o azilu. Čovjek se pita čemu poštena procedura na osnovu koje se donose odluke o dodjeli azila, ako na kraju ta odluka ne igra nikakvu ulogu? Sistem dodjele azila je vjerodostojan samo onda ako oni kojima zahtjev bude odbijen odista moraju i da napuste Njemačku.
Onaj ko blokira svaki pokušaj da se pravo na azil ograniči samo na one osobe kojima je zaštita odista potrebna i da se spriječi zloupotreba prava na azil, taj ne treba da se čudi što je sve više desničarskog populizma.