Dvoboj u Hrvatskoj - iz njemačke perspektive

Hrvatsko čeka zanimljivo i burno političko razdoblje: nakon što je u četvrtak prošlog tjedna raspušten aktualni saziv parlamenta, predsjednik republike Zoran Milanović raspisao je izbore za 17. travnja ali je istodobno najavio da će se i sam kandidirati kao predstavnik Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP) i da će na predsjedničkoj poziciji ostati dok ne postane premijer, čime je izazvao burne reakcije. I to prije svega kod vladajućeg HDZ-a koji smatra da se prema Ustavu Milanović kao predsjednik zemlje ne može kandidirati na parlamentarnim izborima. Ustavni sud je to stajalište potvrdio napominjući kako je "kandidiranje predsjednika na listi bilo koje političke stranke za izbor te njegovo isticanje kao kandidata nespojivo s njegovim ustavnim položajem te načelom diobe vlasti". No Milanović je već ranije najavio kako oni i SDP "imaju plan B" te da će on bez obzira na to bude li nositelj liste ili ne, "nakon izborne pobjede" biti premijer.

Kockar Zoran

Njemačka javnost proteklog vikenda nije pretjerano intenzivno pratila događaje u zemlji koja je, prema posljednjim rezultatima, četvrta po redu najomiljenija destinacija za odmor građana Njemačke. Tu i tamo pokoja agencijska vijest o Hrvatskoj i njezinim dilemama oko predstojećih parlamentarnih izbora koja se izgubila u moru drugih, za njemačku publiku mnogo važnijih vijesti: od turneje kancelara Olafa Scholza po Bliskom istoku pa do izbora u Rusiji.

Vijest da je Hrvatska raspisala prijevremene parlamentarne izbore nekako je došla u prvi plan dok je vijest o tome da će se za novog premijera kandidirati aktualni predsjednik, vjerojatno prosječnom konzumentu vijesti prekomplicirana da bi se njome bavio. Uglavnom se ukazuje na to da je kandidatura „sporna" već iz zbog same činjenice da se njom mora baviti i sam Ustavni sud.

U jednom od rijetkih autorskih članaka o izborima u Hrvatskoj, dnevnik Frankfurter Rundschau govori o predstojećem „dvoboju u Hrvatskoj" između žestokih protivnika Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića kojem je, kako se navodi, uspjela dvostruka senzacije „uz fanfare": naime održavanje izbora usred tjedna i vlastita kandidatura. I on spominje Milanovićeve „kante gnoja" koje se odnose na vladavinu HDZ-a i potrebu da se taj „gnoj i očisti". „Već je i zajednički nastup lijevo-liberalnih snaga protiv imenovanje Turudića u veljači vidno ujedinio razjedinjenu ljevicu.

Ulazak najpopularnijeg hrvatskog političara u predizbornu utrku je prije svega kod socijaldemokrata izazvao euforičnu nadu u pobjedu", piše Frankfurter Rundschau i ukazuje na to da je s istim kandidatom SDP već jednom, 2018., pobijedio na izborima. „Kockaru Zoranu" bi, kako nadalje piše frankfurtski dnevnik, i ovaj put moglo poći za rukom preuzimanje vlade te se ukazuje na to da bez obzira na odluku Ustavnog suda, predsjednik ima i „plan B".

Slabo zanimanje za Hrvatsku

U prilog tvrdnji da je Hrvatska konzumentima njemačkih medija (gotovo) nevažna, govori i činjenica da glavne medijske kuće u hrvatskoj metropoli nemaju svoje dopisnike nego se o Hrvatskoj piše iz bližeg ili daljeg susjedstva. Tako autori vijesti o političkoj zavrzlami u Zagrebu pišu iz Beča (javni servis ARD), Beograda (Reuters) pa čak i iz Bukurešta (Dpa).

No ono što je šturim izvješćima bilo zajedničko je odabir neobičnog datuma za održavanje izbora usred tjedna što je (relativna) novost za izbore u Hrvatskoj u godini u kojoj građane očekuju još dva važna izlaska na urne: na izbore za Europski parlament u lipnju te na kraju godine i predsjedničke izbore. Kako će se ovaj neobični izborni termin odraziti na izlaznost u Njemačkoj gdje građani preko tjedna koji put ne stignu ni obaviti kupovinu, ostaje otvorenim.

Izlaznost na biračkim mjestima u Njemačkoj je ionako i nedjeljom do sada bila vrlo skromna. No preko raznih grupa po društvenim mrežama hrvatskih građana u Njemačkoj se već poziva na izbore koji će se u dijaspori održavati dva dana, 16. i 17. travnja. Pritom treba napomenuti da na izlazak pozivaju uglavnom osobe lijeve političke orijentacije.

Ako je suditi po kritičnim stavovima njemačkih lijevih krugova naspram naoružavanja Ukrajine ili podrške Berlina Izraelu, retorika predsjednika Milanovića koji je već 13. listopada prošle godine, dakle ni tjedan dana nakon pokolja Hamasa „izgubio simpatije za Izrael", podrška Milanoviću barem nekih dijasporskih krugova je zajamčena. No podrška „zapadne" dijaspore je ionako malo važna s obzirom na to da su iz ugla protivnika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) ipak najsporniji oni glasači koji autobusima iz Bosne i Hercegovine dolaze na glasanje u Hrvatsku.

Inače u svom dosadašnjem izvještavanju o prijevremenim izborima u Hrvatskoj i neobičnoj kandidaturi aktualnog predsjednika, mediji uz Milanovića rado lijepe pridjev „proruski" a aktualnog premijera Andreja Plenkovića se spominje uz „korupciju" bez ulazaka u dubinu. Uz Plenkovića se također redovito spominje njegova najava da neće „neograničeno surađivati" s institucijom EU državnog odvjetništva te prije svega njegov zakon koji bi mogao ograničiti slobode medija.

Milanović i „Lex Perković"

Ovih dana njemački javni servis HR objavljuje i podcast pod nazivom „Rat u sjeni" i obrađuje, njemačkoj javnosti relativno nepoznato, povijesno razdoblje tzv. Udbinih ubojstava pripadnika emigrantskog (uglavnom hrvatskog) miljea. Hrvatski predsjednik, tada premijer, Milanović je mnogima ostao u negativnom sjećanju po tzv. „Lex Perković" kojim je nekoliko dana uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju pokušao spriječiti izručenje bivših Udbaša Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj. Prema zajedničkom mišljenju mnogih diplomata, to je bio razlog zbog kojeg tadašnja kancelarka Angela Merkel nije došla u Zagreb na svečanost ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. Kasnije su Perković i Mustač ipak izručeni i u Münchenu osuđeni zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983.

Zoran Milanović je posljednji put bio u Berlinu u rujnu 2020. u posjetu predsjedniku Frank-Walteru Steinmeieru kao prvi strani gost nakon popuštanja pandemijskih mjera. Milanović je tada ostao upamćen po izjavi da bi, da je premijer, pristao na ideju raspodjele izbjeglica po zemljama članicama Europske unije.