Erdogan i Kurdi - između približavanja i eskalacije

Bilo je veliko iznenađenje kada je Devlet Bahdželi, lider ultranacionalističke partije MHP (Partija nacionalističkog pokreta), iznenada prišao kurdskim političarima iz stranke DEM (Demokratska partija) u oktobru i rukovao se sa njima. A godinama je tvrdio da je ljevičarski, prokurdski DEM, kao i njegova prethodnica HDP (Demokratska partija naroda), produžetak terorističke organizacije PKK (Radnička partija Kurdistana) i da bi stoga trebalo da bude zabranjen.

Još više je iznenadio njegov prijedlog nekoliko nedelja kasnije da bi lider PKK Abdulah Odžalan mogao biti uslovno pušten ako objavi raspuštanje PKK. Neočekivani potez šefa MHP-a, čija stranka se smatra pretečom desničarskih ekstremističkih Sivih vukova i poznata je po mržnji prema manjinama.

U danima koji su uslijedili, lidera PKK Odžalana posjetila je porodica po prvi put u 43 mjeseca. Ovaj 76-godišnjak se nalazi u samici u zatvoru visoke bezbjednosti od 1999. godine.

Prije deset godina došlo je do mirovnog procesa sa PKK, ali ga je Erdogan otkazao 2015. godine. Poslije nekoliko godina bez nasilja, krvavi sukob se ponovo razbuktao. Turska vlada je počela da se obračunava sa kurdskim političarima u zemlji i pokrenula vojne operacije u sjevernom Iraku i sjeveroistočnoj Siriji. Sjedište PKK nalazi se u planinama Kandil u Iraku. Od građanskog rata sa Zapadnim Kurdistanom u Siriji je de fakto uspostavljena kurdska samouprava.

Sa štapom i šargarepom?

Otkako je Bahdželi odlučio da Odžalana eventualno oslobodi ranije, u Turskoj se od tada nagađa šta vlada u Ankari planira. Zašto predstavnici vlade traže blizinu Odžalana s jedne strane, dok se u isto vrijeme smjenjuju llegalno izabrani lokalni kurdski političari? Da li je vlada vodila tajne pregovore sa liderom PKK, ali ipak nije postigla ono što je željela?

Prije samo dvije nedelje, gradonačelnik istanbulskog okruga Esenjurt uhapšen je zbog navodnih veza sa PKK. Nekoliko dana kasnije, tri kurdska gradonačelnika na jugoistoku zemlje su smijenjena i uspostavljena je prinunda uprava. To se dogodilo i Ahmetu Turku, veteranu kurdske politike.

Ovaj 82-godišnjak je u prošlosti tri puta biran za gradonačelnika Mardina i tri puta je smjenjivan.

Posmatrači se slažu: Erdogan želi ponovo da postane predsjednik Turske. Međutim, za četvrti mandat bi bile neophodne ustavne promjene, ali mu nedostaje neophodna većina u parlamentu. Da bi to postigao, planira da koristi sistem štapa i šargarepe da dovede Kurde i prokurdsku DEM na svoju liniju. Zauzvrat, on takođe mami ljude ustupcima - kao što je ublaženi kućni pritvor za Odžalana ili mogući prekid prakse prinudne administracije u kurdskim oblastima. To znači da bi mogao da podijeli i opoziciju.

Promjena moći na Bliskom istoku?

Za politikolškinju Arzu Jilmaz sa Univerziteta Kurdistan Hjuler u Erbilu, sjeverni Irak, drugi razlozi igraju odlučujuću ulogu u najnovijem ekscesu: „Prvo i najvažnije je nestabilna situacija naBliskom istoku i odluka američke administracije da povuče američke vojnike iz Iraka i Sirije do 2026." Poslije reizbora Donalda Trampa, to bi se možda moglo dogoditi brže, kaže ona. Još uvijek je 2.500 američkih vojnika stacionirano u Iraku i 900 u Siriji. U Siriji oni blisko sarađuju sa tamošnjim kurdskim paravojnim fromacijama. „Odnos snaga se mijenja na Bliskom istoku, ali Turska, uprkos svojim ambicijama, tamo nije važan igrač“, rekla je Jilmaz. Ankara bi to mogla da promijeni.

Bese Hozat, kopredsedavajuća KCK, krovne organizacije PKK, je sličnog mišljenja. U jednom intervjuu, ona je rekla da geopolitički i geostrateški položaj i uticaj Turske u regionu postepeno slabi. To je izazvalo paniku turske vlade. Oni traže izlaz i pokušavaju da instrumentalizuju kurdskog lidera Odžalana u svoje svrhe.

Očekuju se nove vojne operacije

Erdogan je u nedelju najavio da će uskoro zatvoriti „bezbjednosne rupe u južnim granicama”. Time se zapravo prijeti novim turskim vojnim operacijama u Siriji i Iraku.

Iz ugla Arzu Jilmaz, irački Kurdi ne moraju da brinu za svoju budućnost. Njihov status kvo je čvrsto zacrtan u ustavu zemlje. Međutim, budućnost samoproglašenog automnog regiona Zapadni Kurdistan na sjeveroistoku Sirije je neizvjesna. Jer, ističe, do sada su ga podržavale SAD. Nejasno je šta će se dogoditi nakon povlačenja američkih trupa i ko će popuniti nastali vakum moći. Ono što je ključno jeste kako Kurdi zapravo sarađuju jedni sa drugima u različitim oblastima. „To će biti ključno pitanje da li će Kurdi na kraju izaći iz ove krize ojačani ili oslabljeni."

Prema izvorima bliskim PKK, u Briselu je prošle nedelje održan prvi sastanak kurdskih partija iz Iraka, Irana, Sirije i Turske kako bi se razgovaralo o situaciji na Bliskom istoku i potezu Ankare. O rezultatima se pak ništa ne zna.

Kurdi su najveći narod na svijetu bez sopstvene države. Prema procjenama, u Turskoj živi više od dvanaest miliona Kurda, u Iraku i Iranu oko šest miliona, a u Siriji skoro tri miliona.

Najveća kurdska zajednica u dijaspori živi u Njemačkoj sa oko milion ljudi. Ona je 16. novembra pozvala na velike demonstracije u Kelnu u znak protesta protiv trenutnih postupaka turske vlade.

*ovaj tekst je najprije objavljen na njemačkom jeziku

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu