Erdoganova definicija demokratije

Betina Klajn: Gospođo Akgun, Vi ste u međuvremenu preživjeli mnoge ali i učestvovali u mnogim demonstracijama u Kelnu. Ove jučerašnje ste pratili s distance. Kako su one djelovale na Vas?

Lale Akgun: Danima već slušam o ovim demonstracijama jer su televizijske stanice, kako u Turskoj tako i u Njemačkoj, ali i generalni konzulat, intenzvino mobilisali ljude da izađu na njih. Pod motom 'Uzmi zastavu i dođi u Keln' organizatori su pokušali izvesti što više ljudi na ulicu. Jeste da je Unija evropskih turskih demokrata UETD , koja je praktično ogranak Erdoganove AKP u Njemačkoj, organizovala ovaj događaj, ali je učešća u njemu uzelo i više od stotinu različitih udruženja.

Zaključak koji mogu da izvučem iz svega je sljedeći: Iako teoretski imamo 4 miliona ljudi, porijeklom iz Turske - jer mobilizovani su Turci iz Belgije, Holandije i Francuske, na demonstracijama se pojavilo 40.000 ljudi. To jeste s jedne strane uspjeh za AKP a s druge strane i nije, jer jednog moramo biti svjesni a to je da su ljudi u principu organizovano dovedeni u Keln. Prije svih DITIB (Tursko-islamska unija za religiju), ali i druge islamske organizacije su pozvale svoje pristalice da dođu. Stoga se mora jasno diferencirati: da li je zaista Erdogan toliko popularan među njemačkim Turcima ili ima bazu, kojom se upravlja iz Turske.

"Ni govora o demokratiji"

30, 40 hiljada demonstranata ipak nije malo. Tako velike demonstracije ne viđamo baš tako često u Njemačkoj. S obzirom da demonstranti koji podržavaju Erdogana sebe vide kao pro-demokratski orjentisane demonstrante, stoga bih vas rado još jednom pitala, gospođo Akgun, sljedeće: naime, mi ovdje već nedjeljama govorimo kako Erdogan uz pomoć demokratije pokušava da uništi demokratiju; je li mi nešto ovdje pogrešno shvatamo?

Ne. Mi to dobro razumijemo. Od neuspjelog puča prije deset dana, Erdogan deklariše svoju borbu protiv demokratije kao borbu za demokratiju. On je pozvao ljude da izađu na ulice, i od tog dana on je mišljenja da su sve njegove pristalice, koje su izašle na ulice, borci za demokratiju. To je naravno nova definicija demokratije. I na to tako treba gledati.

Ali Erdoganovi protivnici se osjećaju ovdje u Njemačkoj progonjeni od svojih zemljaka. Kritikuje se i njemački način izvještavanja, zbog toga što mi ove demonstrante ne nazivamo pro-demokratskim već pro-Erdoganovim demonstrantima i što pravimo razliku.

Da, naravno. Kakvi su to demokrati koji čak i ovdje u Njemačkoj vrijeđaju i progone neistomišljenike. Nema tu ni govora o demokratiji. To je sada samo nova etiketa. I Erdogan želi da, što je zapravo opasno, da pod tom etiketom - 'ja sam za demokratiju' - pokuša sve više ograničiti prava. A to će za njega odraditi njegovi predstavnici i pristalice ovdje u Njemačkoj, jer je to naredio veliki vođa.

Uvijek iznova se čuju kritike na račun Njemačke i na račun njemačke integracione politike. Mnogi, pa čak i kritičari Erdogana, kažu: u jednoj mjeri sami sebi možete pripisati to što mnoge Turkinje i mnogi Turci u Erdoganu vide svog predsjednika a na u Joahimu Gauku. Jer, mnogi u Turskoj vide svoju domovinu koju ovdje nemaju ili barem smatraju da je nemaju. Dijelite li ovo mišljenje?

To je hipoteza. Ja želim ponovo da jedan drugi aspekt stavim u prvi plan. Naime, u Njemačkoj se integraciona politika godinama, decenijama odvija preko određenih udruženja. Govori se kako se ljudima može prići samo preko ovih udruženja. I upravo su to udruženja koja u ovom trenutku podržavaju Erdogana. Meni se tu odmah nameće pitanje: nismo li u integracionoj politici uvijek podržavali pogrešne i uvijek se vide samo oni koji nisu integrisani, pristalice Erdogana, umjesto da se pogleda ogromna masa normalnih ljudi koji niti idu u ta udruženja, niti im je potrebna pomoć u integraciji jer su već integrisani.

Ali bilo je pokušaja da se putem Islamske konferencije u dijalog sa njemačkim vlastima uključe i predstavnici Turaka, koji nisu u udruženjima. Da li je taj pokušaj po Vašem mišljenju propao?

Molim Vas lijepo, tu se radilo o sedam, osam ili deset ljudi od ukupno 3 miliona, koliko ih živi u Njemačkoj. To što su oni na toj konferenciji učestvovali i bili alibi ništa ne mijenja na stvari da smo stalno bili upućeni na one, koji svoju domovinu vide u Turskoj. Zanimljivo je bilo da je tokom demonstracija odsvirana i njemačka himna i da su držani transparenti na njemačkom jeziku. Bio je to trijumf suvereniteta jednog naroda, trijumf povezanosti i zbijanja redova što su demonstrirale dame, koje očito nisu pisale te transparente. Drugim riječima, iza svega stoje upravo ova udruženja, koja su već godinama u kontaktu sa njemačkim institucijama i vlastima i koja sebi umišljaju da znaju kako da Nijemce drže u dobrom raspoloženju. To mi samo govori da se moramo usredsrediti na one, koji su odavno integrisani u njemačko društvo. Mislim da njima moramo dati osjećaj da su ovdje u Njemačkoj kod kuće, umjesto da smo permanentno sa onima, koji pokazuju da se stotinu godina može živjeti u Njemačkoj pa ipak drugu zemlju osjećati svojom kućom.

Lale Akgun je političarka njemačkog SPD-a turskog porijekla.