"EU finansira kampove u kojima zlostavljaju izbjeglice"

DW: Njemački mediji prenose kako su ukrajinske vlasti presrele političke izbjeglice na putu ka Evropskoj uniji i zatvorile ih. Jedan broj njih nalazi se u izbjegličkim centrima, finansiranim sredstvima iz Brisela. Zašto EU izdvaja sredstva za ukrajinske zatvore?

Mihalski: Prema zvaničnoj verziji, EU pokriva troškove do kojih dolazi usljed zadržavanja izbjeglica. Novac je namijenjen izbjegličkim kampovima i onima koji pokušavaju da se domognu EU. Ali, realnost je drugačija. Hjuman rajts voč je još 2010. godine u svom izvještaju upozoravao, da se u tim centrima zapravo nalaze političke izbjeglice. Od tada se malo promijenilo.

O kakvom vidovima kršenja ljudskih prava govorimo?

Samo zatvaranje izbjeglica je prema međunarodnom pravu nezakonito. Jer, mi ovde ne govorimo o kriminalcima, već azilantima. Drugo, mađarske i slovačke vlasti prebacuju izbjeglice iz EU u Ukrajinu, sa ciljem da ih se otarase. To je protivno zakonima Evropske unije, koji garantuju pravičan proces svakom podnosiocu azila. I treće, s obzirom na kvalitet smještaja, hrane i medicinske njege, može se reći da su uslovi u pomenutim centrima često neprihvatljivi. Uz sve to, u više navrata smo dobijali izvještaje o prebijanju i sistematskom mučenju azilanata.

Dakle, EU time finansira nešto što je protivno njenim zakonima?

Kao što rekoh, zvanična verzija priče je drugačija. Ali, izgleda da na licu mjesta, u centrima za smještaj azilanata, niko iz EU ne kontroliše šta se tamo dešava i niti vodi računa da se primjenjuju međunarodni standardi.

Koliko je neuobičajen cio taj proces?

Evropska unija godinama unazad finansira rad izbjegličkih kampova u trećim zemaljama. Čak su i nedemokratske zemlje poput Libije i Bjelorusije dobile novac za te centre, kako bi spriječile dolazak izbjeglica u EU. Sve to ukazuje na, rekao bih, odsustvo adekvatne osjetljivosti u Briselu prema o ovom pitanju.

Drugim riječima, vi smatrate da bi EU trebalo strože da kontroliše kako se njeni nalozi sprovode u djelo?

To je ono najmanje što bi moglo da se uradi. Ali, ozbiljan i dobronamjeran pristup ovom problemu bi trebalo da podrazumijeva bezbjedan ulazak u EU. Tako nešto ne postoji, jer političke izbjeglice moraju da tragaju za ilegalnom opcijom ulaska, kako bi onda legalno podnijele zahtjev za azil. Drugim riječima, jedina šansa za prelazak granice na kraju jesu trgovci ljudima.

Njemački ministar unutrašnjih poslova, Tomas de Mezijer, predlaže osnivanje centara za podnošenje azila u zemljama porijekla. Šta vi mislite o tome?

To bi bilo korisno, ali u tom slučaju se mora osigurati da se izbjeglice u prihvatnim centrima osjećaju bezbjedno i da su smještene u prihvatljivim uslovima. Takođe je važno da procedura bude transparentna. Ali, to ne bi moglo da bude ad-hoc rješenje. Proces bi mogao biti brži, ako bi države članice EU izdavale izbjegličke vize, koje bi građanima iz ugroženih zemalja omogućile da otputuju u svrhe izdavanja azila. Drugo, pored ambasada i konzulata, trebalo bi da postoji više punktova na kojima bi se vize mogle dobiti. Posebno u regionima kao što je Sirija. Jer, najbliži konzulat je na primjer u Bejrutu, u Libanu i zatrpan je zahtjevima. Dakle, sa pomenutim vizama bi izbjeglice mogle nesmetano da putuju, da se ukrcaju u avion. To bi one koji učestvuju u kompletnom procesu na kraju koštalo znatno manje novca, a za izbjeglice bi bio sigurniji put do cilja. Krijumčari bi ostali bez posla.

Prihvatni izbjeglički centri u pojedinim državama su već sada postali preveliki. Zar takve "spoljne" tačke sa prihvatnim centrima ne podstiču imigraciju?

Svjedoci smo raznih opasnosti kojim su izbjeglice izložene na putu do zemalja poput Njemačke. Ali, ti ljudi ipak dolaze. Zemlje na spoljnim granicama EU ne uspjevaju da spriječe njihov dolazak. Naravno da se nešto mora uraditi i na tom nivou, ali prije svega je važno da se prestane sa zločinima, kakve imamo u Ukrajini.

*Vencel Mihalski je šef njemačkog ogranka nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava - Human Rights Watch (HRW).