EU: Sahranjivanje pristupnih pregovora sa Turskom

Austrijski kancelar Kern govori samo ono što je odavno svim odgovornim političarima i u središtu EU u Briselu odavno jasno: Pristupni pregovori sa Turskom trebaju biti okončani. Oni su vjerojatno još od njihovog početka 2005. godine bili osuđeni na propast. Predsjednik Europske komisije, Jean Claude Juncker, barem kaže da Turska još dugo neće biti spremna za članstvo u Uniji.

Prije 11 godina su zemlje članice EU još imale nadu da bi premijer Erdogan, u to doba prijateljski nastrojen prema Europi, većinski muslimansku Tursku kao modernu demokratiju, u ekonomskom usponu, u roku od jednog desetljeća mogao odvesti u EU. Njegov još tada izneseni kredo da će Turska jednog dana dominirati Europskom unijom su revno ignorirali.

Više nema nade u napredak

Danas je nada prošla. Redžep Taib Erdogan se od reformatora pretvorio u autokratskog predsjednika, koji potkopava pravnu državu, ograničava slobodu govora i slobodu medija i odnedavno sa proglašenjem vanrednog stanja priprema konačnu promjenu turskog političkog sistema u predsjednički režim. Njegova najava o društvenom "čišćenju" daje povoda da slutimo najgore.

Erdogan i država, koju je on stvorio, istinski nisu spremni za pristup EU. On zapravo više nema volje za pristup Uniji. Još puno prije nego što se dogodio neuspjeli puč predsjednik je 2014. godine rekao da je njemu "svejedno" da li će EU primiti Tursku ili ne. Tada je upravo uz pomoć uslužnog pravosuđa dao uhititi nepodobne novinare. EU se ne treba miješati, europske vrijednosti ga se ne tiču, poručio je.

Europska unija se ipak grčevito držala jednom donesenog zaključka, nastaviti pregovore o pristupu Uniji sa otvorenim ishodom. Zašto zapravo, kada ipak svako zna, da oni nikada neće voditi prijemu u Uniju? Ne bi li bilo iskrenije, kako to traži austrijski kancelar, da se to rasčisti?

EU nije spremna za prijem novih članica

Proširenje naravno podrazumijeva uvijek obje strane. Iskreno bi također bilo reći da Unija danas nije u situaciji da primi Tursku: ekonomski i institucionalno bi ona bila preopterećena. Ali i spremnost u brojnim članicama Unije da se primi 80 miliona ljudi, koji dolaze iz drugačijeg kulturnog kruga, je veoma ograničena. U Njemačkoj je konzervativna partijska baza kancelarkine Kršćansko-demokratske unije striktno protiv punogpravnog članstva Turske.

Predsjednik Erdogan se sam žalio na Europljane koji ne žele Turke samo zato što su muslimani. U tome sigurno ima nešto istine. Prije svega skeptični građani EU ne bi željeli Turke koji kao Erdogan islam vide kao nadmoćniju ideologiju i prezreno govore o EU kao "kršćanskom klubu".

Prijem Turske u EU morao bi biti ratificiran u svakoj državi članici, u nekima nakon referenduma. Tu ionako postoji malo izgleda za pozitivan odgovor. Dakle krajnje je vrijeme da se obje strane dogovore oko novog cilja njihovih razgovora. Pojačana ekonomska suradnja i partnerstvo na polju sigurnosti s ciljem zaštite od terorizma su teme u kojima obje strane imaju najveće interese.

Samo na pitanju Cipra propada sve

De facto pristupni pregovori se ne održavaju više već godinama. Oni zapravo nikada nisu zaista počeli. Razlog tomu je da Turska uporno odbija da uopće prizna članicu EU Cipar. Turska smatra da je sjeverni dio otoka okupirala u skladu sa međunarodnim pravom. Svi pokušaji da se riješi ovaj problem su do sada propali zbog turskog otpora. Malo je vjerojatno da bi nacionalistički orijentirani predsjednik Erdogan ovdje mogao promijeniti smjer. Već samo zbog toga pregovori o članstvu imaju malo smisla.

Formalno sahranjivanje pristupnih pregovora zahtijeva jedan vjerojatno teško dostižan zaključak šefova država i vlada EU. Izgledi Turske za prijem u EU su mrtvi već odavno. Lijepi san o europskoj Turskoj se raspao kao balon od sapunice.