Filipinska privreda na koljenima

Na farmi Roberta Almodije ne čuje se više kokodakanje. Poneke preostali koke nosilje sjede na suncu u kavezima i jedva da mogu da se pomjeraju. Smetaju im vrućine, a zgrade u kojima su bili smješteni kavezi su uništene. "Kaveze uspijevamo samo improvizovano pokriti", kaže Almodija.

Almodija je nekada imao 80.000 koka nosilja. Jedna trećina nije preživjela nalet tajfuna, a ostatak polako umire. Ovaj preduzetnik kaže kako bi mogao da počne s gradnjom nove farme, ali to je trenutno teško izvodljivo jer je potražnja za građevinskim materijalom ogromna.

Borba za preživljavanje

Za sada u skladištu barem ima dovoljno hrane. Zalihe su smještene u hali čiji su krovovi odoljeli tajfunu. No, mnogi seljaci su izgubili sve a dopremanje hrane je otežano tako da bi to u buduće svakako moglo da izazove poskupljenja. Almodijini radnici u jednoj hali razvrstavaju jaja po veličini. Radi se o nekoliko hiljada jaja što je samo mali dio u odnosu na to koliko je bilo prije ove prirodne katastrofe koja je pogodila Filipine.

Ali, uprkos svemu što se dogodilo, Roberto Almodija nije klonuo duhom. A i zbog svojih 50 radnika, kaže da želi da nastavi dalje. "Preživjećemo. Malo po malo izgradićemo ponovo našu farmu", dodaje on.

Izgubljeni raj

Samo nekoliko kilometara jugoistočno od farme ovog filipinskog privrednika prostiru se pješčane plaže. Azurno plava voda i nebo. Iza plaže je šuma vitkog drveća kokosovih palmi. Mnoge palme su iščupane iz korijena, mnoge pak slomljene.

Tako Bantajan izgleda danas, a nekada je bio mali raj za turiste. Nakon tajfuna samo mali broj turista dolazi, a za domicilno stanovništvo je turizam, pored ribarstva i proizvodnje jaja, važan izvor prihoda. Turisti su rado dolazili u lokal "Kafe del mare" u gradiću Santa Fe na jugu ostrva. Poseban razlog je tjestenina koju sprema Henrijeta Karnabukis. "U jeku sezone od novembra do januara, kada je u Evropi zima, ovdje sve vrvi od ljudi", priča ova mlada Filipinka koja zajedno sa svojim mužem Italijanom drži restoran.

Dalje, uprkos tajfunu

No, sada, nakon zalaska sunca, na stolicama od bambusa sjede svega tri gosta. Tri sijalice, koje se napajaju iz agregata, osvjetljavaju lica. "Nema vode, nema ni struje i sve izgleda kao uništeno", kaže ona i naglašava kako brzo mora nešto da se uradi kako bi stranci ponovo dolazili.

Volfgang Knabe ne samo da je došao, nego je i nakon tajfuna ostao. Od prije dvije godine ovaj penzionisani Nijemac, rodom iz Frankfurta na Majni, živi na Bantajanu. Priča, dok sjedi u "Kafeu del mare", da ga ni tajfun nije mogao protjerati. "Čovjek nikada ovdje nije bio potrebniji kao sad", kaže Knabe izvinjavajući se zbog suza koje mu u trenutku dok priča naviru na oči. Trenutno pomaže u radu humanitarnih organizacija. Prethodnog dana su zajedno podijelili 3.500 porcija hrane. "Lijepo je vidjeti da ljudi počinju iznova. Uokolo se svuda čuju čekići", kaže ovaj "naturalizovani" Filipinac.

Bez posla nema ni motivacije

Ni radovi na raščišćavanju na Bantajanu još nisu završeni, a kamoli da je sve potpuno rekonstruisano. Na asfaltiranim putevima saobraćaj je ponovo u punom jeku, dok se na sporednim putevima još uvijek mogu vidjeti srušena drveća, ostaci krovova, staklo... Vraćanje u normalu će potrajati duže nego što se mislilo. Jer, mnoge kuće još uvijek nemaju krovove, a privreda je i prije naleta smrtonosnog tajfuna bila na koljenima. A na ulici srećemo grupu mladih koji potvrđuju da još uvijek nema ni vode ni struje. "Nemamo ni posao, a ni dovoljno građevinskog materijala. Zbog toga sjedimo i čekamo pomoć", objašnjava jedan mladi Filipinac.

Autori: Peter Hile / Svetozar Savić

Odg. urednica: Jasmina Rose