Film o napadu na strance u Rostoku

"Mi smo mladi, mi smo jaki" je priča o jednom od najgorih ksenofobičnih napada u poslijeratnoj Njemačkoj. 24. avgusta 1992. u Rostoku Lihtenhagenu neonacisti su zapalili jedan azilantski dom - uz aplauz stanovnika. Za divno čudo, niko nije izgubio život u tom užasnom napadu.

Frustrirana mladež

Autentično, diferencirano, psihološki i dočaravajući atmosferu, film prikazuje jedan dan grupe ljudi iz različitih uglova. Riječ je o grupi izgubljenih, nezaposlenih mladih nasilnika. Dosadno im je i frustrirani su. Lutaju kroz napušteno naselje u Rostoku, uvijek u potrazi za ventilom za nagomilanu agresiju. Čak i u sopstvenim redovima mladi provociraju jedni druge, agresivni su i uvijek spremni na akciju.

Međutim, za ženu iz Vijetnama, dan počinje dobro, uprkos ksenofobičnom rasploženju pred vratima. Upravo je dobila ugovor za stalni posao. Ona vjeruje da će u Njemačkoj naći svoju novu domovinu. Eskalacija i požar su je zatekli nespremnu.

Treća priča govori o jednom preopterećenom lokalnom političaru, koji ne primjećuje da je njegov sin povezan sa grupom desničara.

Politička izjava protiv zaboravljanja

Tako mračnih i dramatičnih epizoda rasističkog nasilja nad azilantima, do sada nije bilo u njemačkom igranom filmu. "Mi smo mladi, mi smo jaki" je prvi film koji se bavi ovim užasnim poglavljem i stoga eksplicitno šalje političku poruku da se takvi napadi ne smiju zaboraviti. Nakon 20 godina u kolektivnoj svijesti našeg društva ovi događaji ne smiju nestati", kaže režiser Burhan Kurbani u intervjuu za Dojče Vele.

Nemiri u Rostoku - Lihtenhagenu nisu bili izolovani slučaj u novijoj njemačkoj istoriji. Hojersverda, Rostok, Keln i Zolingen "samo su najžešći napadi koji su ostali zapamćeni", kaže Kurbani.

Kurbani: "Čudan pomak u desno"

U vrijeme nemira Kurbani je imao dvanaest godina, ali, kako kaže, osjetio je "čudnu promjenu u desno". Poslije napada se osjećao kao "vanzemaljac", rekao je Kurbani, čiji su roditelji iz političkih razloga pobjegli iz Avganistana. I sam je doživio neprijatnosti od desničara. Posebno ga je šokiralo što su u napadu na Dom za azilante učestvovali i sasvim "normalni" građani, a ne samo "skinhedsi i neonacisti".

Zato Burhan Kurbani nasilje mladih vidi samo kao simptom šireg razvoja. Optužba u njegovom filmu odnosi se na apatično društvo koje ne brine o svojoj djeci, kaže režiser.

Otac-sin

Devid Striesov igra čovjeka koji je zakazao kao političar, odgovorno lice i otac. Dugo vremena, ovaj oprezan taktičar, koji želi da sve bude u redu, ne primjećuje šta se događa u njegovom ličnom okruženju. Tek u noći požara saznaje da je njegov sin politički na drugoj strani, da čak predvodi grupe koje izvode ksenofobične ekscese.

Kako bi gledalac mogao "bolje da racionalizuje " događaje, izabrao je crno-bijele slike za svoj film, kaže Kurbani.

"Mi smo mladi, mi smo jaki" nije samo film o prošlosti. Nasilje nad azilanatima "je još uvijek na dnevnom redu ", kaže Kurbani. Film je 22. januara počeo da se prikazuje u njemačkim bioskopima.