Filozofija čekanja i vruće supe

Reham Amairi bi dugo mogla da nabraja od čega je sve pobjegla u posljednje vrijeme: od džihadista Islamske države, pobunjenika raznih boja, Asadovog režima... Svi su oni isti i uništavaju živote normalnih ljudi, u to je ova 23-godišnja Palestinka ubijeđena. Reham upravo živi svoj drugi izbjeglički život – prvi je provela u palestinskom kampu Jarmuk na južnom obodu Damaska, gdje Palestinci žive još od 1948; u drugom je imala posla i sa nemirnom pučinom, kad je noćno Egejsko more preteće ljuljalo brodicu u kojoj je prevoz koštao 1.000 dolara. Trenutno Reham pokušava da utekne oštrom balkanskom vjetru Vardarcu. „Ovdje je strašno, tako je hladno“, kaže i sakriva lice dublje u kapuljači s lažnim krznom. „Već tri dana čekamo i spavamo u autobusima.“

Borba za supu

„Ovdje“ – to je benzinska pumpa koja je u međuvremenu postala nadaleko čuvena. Nalazi se na Evropskoj ulici 75 u visini grčke varoši Polikastro. Makedonija je još samo 20 kilometara daleko. Na odmaralištu pumpe su autobusi poređani kao lego-kockice. Ukupno više od 80, što bi odgovaralo masi od 4.000 izbjeglica. Iz Atine se ljudi ovdje nemilice dopremaju jer je kamp u pograničnoj kasabi Idomeni prepun. Makedonci, međutim, uvijek iznova zatvaraju granicu. „Nije Grčka za to kriva“, kaže jedan grčki policajac, maskiran debelim šalom. Ubijeđen je da ni Skoplje ne odlučuje samo već je zatvaranje granice evropska rabota. Sa makedonskim kolegama nema, kaže, nikakve koordinacije.

Vlada u Skoplju s vremena na vrijeme u saopštenjima objasni zbog čega dozira priliv izbjeglica. Jednom se radilo o navodnom problemu kod slovenske željeznice. Onda su makedonski taksisti blokirali prolaz nezadovoljni što izbjeglice – do nedavno sjajne mušterije – sada skoro bez izuzetka koriste autobus i voz da pređu tih dvijestotinjak kilometara do Srbije. Kada će i koliko ljudi biti pušteno preko granice da nastavi putovanje ka obećanoj zapadnoevropskoj zemlji, to ovdje na benzinskoj pumpi niko ne zna.

Ni Jakob nema pojma. Ovaj raskrupnjali 25-godišnjak – plava kosa vezana u rep, odjeća prljava od rada – je za razliku od izbjeglica svojevoljno došao baš ovdje i to iz Lajpciga. „Čuo sam da država i velike nevladine organizacije ne rade sve što je potrebno. I drugo, htio sam konačno sam da se uvjerim šta se dešava.“ U svom gradu Jakob pripada anarhističkoj sceni, ali s osmijehom priča da nisu svi ovdje anarhisti. Pomagači su stigli iz Holandije, Švajcarske čak i s Novog Zelanda. Iz jednog ulupanog kombija iznose potrepštine i sipaju vrelu supu u plastične čaše. Stotine izbjeglica mirno čekaju na svoju porciju. Ta supa ima čitavu povijest: mnogo je živaca i vremena trebalo da se vlasnica benzinske pumpe ubijedi da ipak dozvoli da se na njenoj teritoriji dijele topli obroci.

„Gospođa bi htjela da prodaje svoj čips“, kažu dobrovoljci posprdno. No „gospođi“ se mora priznati praktični kapitalistički um i orijentacija prema potrebama mušterija. Mala kafeterija i prodavnica na benzinskoj pumpi vrve. Zaposleni su dodatni radnici kako bi nekako uspjeli da isporuče dovoljno pilećeg girosa i slatkiša koje poručuju izbjeglice. Jedan zid prostorije pretvoren je u neku vrstu butika, u kojem zimske jakne zauzimaju počasno mjesto. Cijene su, međutim, manje prilagođene mušterijama. Giros s pomfritom košta za gröke uslove pustolovnih sedam evra, tanjir supe dobija se za šest.

Rutina

Napolju gore desetine logorskih vatri. Održavaju ih uglavnom zaigrana djeca, nestrpljiva da dodaju novu grančicu u plamen. Mladići igraju fudbal i odbojku. Neki su se šćućurili u komorama autobusa u kojima obično stoji prtljag – tu je dovoljno toplo, a nema teškog ustajalog mirisa kao gore među sjedištima. Dvojica muškaraca rasprostiru ćebe i izuvaju cipele pred večernju molitvu. Balkanska ruta pokazuje kako se određene rutine razvijaju za tren oka svuda gdje su izbjeglice prinuđene da čekaju. Rutina ima i ružnu stranu. Jedna majka nasred asfalta mijenja pelene svom sinčiću jer nema bolje rješenje. Desetine roditelja sa svojom djecom čekaju pred mobilnom stanicom Ljekara bez granica. Djeca kašlju ili bezvoljno vise iz roditeljskih ruku.

„Mnogi od ovih ljudi nemaju pojma da neće moći da prođu – to saznaju tek na granici“, kaže Jakob. Time misli na sve koji nisu Sirijci, Iračani i Avganistanci i time u tumačenju balkanskih zemalja spadaju u „ekonomske migrante“. Osim toga, u srijedu su Makedonija, Srbija, Hrvatska, Slovenija i Austrija dogovorile da ne propuštaju nikog ko nema „ispravna putna dokumenta“. Ostalo je nejasno da li to znači da će biti zaustavljeni svi koji nemaju pasoš. Šta rade oni kojima je zabranjen prolaz? „Mnogi pokušavaju da pređu zelenu granicu pješke ili čekaju po šumama. A porodice s malom djecom koje nisu u stanju za tako nešto... pa, uvijek ima autobusa koji voze nazad u Atinu.“ Evropa je zakazala, i to namjerno i organizovano, smatra lajpciški anarhista Jakob.

Reham Amairi se slabije razumije u politiku. Mlada Palestinka ima sirijski pasoš i čeličnu volju da nekako stigne do Hamburga gdje je njen brat već duže vrijeme smješten kao izbjeglica. „Ja sada nemam dom. Nadam se da ću naći novi i da ću naći mir.“ Dok krupne kapi kiše polako utišavaju graju benzinske pumpe, Reham još kaže da bi u Hamburgu voljela da nastavi studij engleske književnosti. Ili da postane medicinska sestra. Njoj je svejedno.