Hiljade posmatrača na prašnjavom fudbalskom stadionu. Okupili su se oko jedne žene. U svojoj plavoj burki, ona sjedi na podu povijena. Pored nje stoji muškarac sa uperenim kalašnjikovom u nju. Povlači okidač.
Riječ je o javnom pogubljenju u Avganistanu tokom prve talibanske vladavine 1990-ih. Ovakve slike su poznate svim Avganistankama i Avganistancima. Ili su ih gledali svojim očima ili na TV-u.
I za mene su javna pogubljenja među najstrašnijim uspomenama koje imam iz tog vremena. Tada sam bila još dijete. Moja porodica i ja smo u inostranstvu pratili šta se tamo dešava, gledajući poneki video snimak koji bi izašao iz zemlje.
Kolektivna trauma javnih pogubljenja
Nakon američke invazije na Avganistan u oktobru 2001. i dvadesetogodišnjeg vojnog prisustva Zapada, mislila sam da se ove slike nikada ne mogu vratiti. Nažalost, ispalo je drugačije.
Otkako su talibani u avgustu 2021. godine preuzeli vlast, sa zabrinutošću gledam na svoju staru domovinu. Ove nedelje talibani su pogubili čovjeka optuženog za ubistvo. Otac žrtve trebalo je da ga upuca pred svima. Tom činu nisu prisustvovali samo visoki talibanski zvaničnici, već i stotine stanovnika, uključujući i djecu.
Ovo svakako nije bila prva egzekucija otkako su se talibani vratili na vlast. Međutim, bila je prva koja je potvrđena, a čini mi se da je čak predstavljena kao dostignuće.
Prethodnih nedelja ponovo je bilo javnih bičevanja muškaraca i žena. U većini slučajeva bili su optuženi za krađu ili preljubu.
Ne može gore! Javna pogubljenja pred publikom - kolektivna trauma za stanovništvo zemlje - ponovo su realnost. Uprkos suprotnim tvrdnjama, talibani se nisu promijenili. Devedesete su se vratile u Avganistan.
Beznađe i očajanje
Iako je u početku postojala zabluda da zemlja neće ponovo potonuti u potpuni mrak, sada znamo da nijedna zemlja na svijetu nije mračnija od Avganistana.
Prema nedavnoj anketi Galupa, 98 odsto žena i 97 odsto muškaraca u Avganistanu svoje živote ocjenjuju kao ogromnu patnju. Stope samoubistava su naglo porasle, posebno među ženama.
Istovremeno, više od 20 miliona ljudi u zemlji gladuje. Više puta me pitaju zašto se ljudi u Avganistanu ne bune – kao njihovi susjedi u Iranu. Istina je da za to nemaju ni snage ni nade. Više od četiri decenije rata i traume koje su sa njim došle ostavile su velike tragove.
Teško je zamisliti da će 2022. godine – 74 godine nakon proglašenja univerzalnih ljudskih prava – ista biti gažena u Avganistanu. A svijet sve nijemo posmatra i ne čini ništa.
Kao da je Avganistan na drugoj planeti i da niko nije odgovoran za bijedu u Hindukušu.
Izvršiti pritisak na talibane
Ali, zar ljudska prava nisu univerzalna i zar se ne primjenjuju širom svijeta? Talibani svoju politiku zasnivaju na arhaičnom tumačenju islama. Međutim, islamske zemlje poput Avganistana takođe su radile na izradi deklaracije o ljudskim pravima nakon Drugog svjetskog rata.
A čak i da to nije bio slučaj – čak i sa islamskom alternativom, odnosno „Kairskom deklaracijom o ljudskim pravima u islamu“, nepravda koja se svakodnevno dešava u Avganistanu se ne može opravdati. Deklaraciju je 5. avgusta 1990. usvojila Konferencija Organizacije islamskih država (OIC), čiji je Avganistan takođe bio član.
Kao zagovornici ljudskih prava, naša je dužnost da skrenemo pažnju na patnju žena i muškaraca u Avganistanu i da izvršimo pritisak na talibanski režim. Ne mogu ponovo da vidim slike bičevanja i pogubljenja na ekranu od kojih mi se steže u grlu kao prije 25 godina.
Za mene, ovo vodi do krajnje gorke spoznaje: ako ne učinimo ili ne možemo učiniti ništa da osiguramo poštovanje ljudskih prava svuda u svijetu, onda moramo smatrati rezoluciju donijetu prije 74 godine na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u Parizu kao promašaj.
Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu