Genocid u Namibiji: "Vrijeme je da zauzmemo stav"

"Njemačka mora da zauzme stav", zahtijeva Izrael Kaunatjike, pripadnik Herero naroda koji živi u Berlinu. Ova zemlja bi konačno morala da prizna da je u današnjoj Namibiji počinjen genocid nad narodima: Herero, Nama, Damara i San. On nije usamljen sa svojim stavom - sve je viüe glasova za to a posebno otkako je njemački Bundestag zločin nad Jermenima okarakterisao kao genocid. "No, oni nas ne uzimaju za ozbiljno i to je diskriminirajuće i bez trunke poštovanja prema žrtvama."

Knautjike se bori godinama za jednako tretiranje svojih predaka - inicijativom "genocid ne zastarjeva". Njemačke trupe su 1904. u tadašnjoj koloniji pod nazivom "Njemačka zapadna Afrika" počinile prvi genocid u XX stoljeću - slažu se i istoričari i Ujedinjene nacije. General pukovnik Lotar fon Trota je zbog ustanka Herero naroda naredio uništenje oko 70.000 Herera, što je oko 80 procenata ukupnog stanovništva, ali i uništenje skoro polovine naroda Nama. Ujedinjene nacije su još 1948. priznale zvanično da se radi o genocidu. Samo se Njemačka opire do danas.

U Bundestagu do sada nije bilo sluha

Nekadašnji savezna ministrica za razvoj Hajdemari Vičorek-Cojl načinila je kao predstavnica vlade 2004. prvi korak. Na jednoj misi u Vaterbergu u Namibiji molila je „Oče naš“ za „oprost naših grijeha“. I to je zapravo bilo prvo njemačko zvanično izvinjenje. Od tada je u Bundestagu bilo više inicijativa a sve su bile odbijane od strane vlade, rekla je Vicorek-Cojl u intervjuu DW-u. Posljednja je bila 2012. kada su SPD i Zeleni podnijeli zahtjev da se prizna da je počinjen genocid i da se nazove pravim imenom. U avgustu 2012. vlada je uputila odgovor kako se Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida koju su Ujedinjene nacije usvojile 9. decembra 1948. ne može primjenjivati retroaktivno. Pored toga vlada je ponovila da prema Namibiji Njemačka ima moralnu i istorijsku odgovornost, te da će se učinjena nepravda popraviti intenzivnom saradnjom sa tom zemljom.

Iskoristiti situaciju

Ali, kako kaže Kaunatjike, to nema nikakve veze sa priznanjem krivice. Izvinjenje se i dalje očekuje. Posebno nakon debate o genocidu nad Jermenima se, kaže Vičorek-Cojl, ukazala prilika i za formalnim priznanjem. „Ne može se stalno od drugih zahtijevati odgovornost, već čovjek mora da prizna i sopstvenu krivicu i istu tako i nazvati.“

Kauntjike iz ove političke diskusije crpi novu nadu, jer „se nešto pokreće“. A iz toga bi moglo da se izrodi revidiranje zahtjeva iz 2012. I poslanik u Bundestagu, Karamba Diabi unosi novi vjetar u diskusiju. On su u svom govoru početkom maja u Bundestagu snažno založio za pravično prerađivanje ovog poglavlja, za „živu kulturu sjećanja“ kako u školama tako i u knjigama istorije. On je pozvao Bundestag da prizna genocid, jer bi vlada morala da se u potpunosti suoči sa istorijskom odgovornošću Njemačke.

Zvanično izvinjenje morala bi da prati restitucija, koja bi bila usmjerena direktno na pogođene oblasti, smatra Kaunatjike. Veliki broj potomaka ubijenih i protjeranih danas živi u Bocvani, Angoli i Južnoafričkoj Republici. Oni bi morali da budu obeštećeni za zemlju, koja je oteta njihovim precima, zahtijeva ovaj Namibijac.

I Vičorek-Cojl je sličnog gledišta. Inicijativa pomirenja bi trebalo da ide dalje od opšte reparacije. Reparacija, koja se odvija tako da se izvjesne sume uplaćuju u budžet namibijskoj vladi, je prilično nespecifična. “To bi moralo da dođe do ljudi u pogođenim regionima, kako bi im poboljšali životne uslove.” Inicijativa pomirenja bi morala da bude usmjerena na regione, u kojima žive potomci žrtava.

"Neznanje i neosjetljivost"

Kaunatjike smatra da Njemačka ignoriše činjenice da su rasna istraživanja, koja su sprovođena nad Herero narodom, dio njemačke istorije. Njemačko carstvo je slalo kosti Herera u Njemačku kako bi naučnici radili studije o “anatomiji rase”. I danas se u muzejima širom Njemačke nalazi oko 3.000 kostiju. 2011. je veliki broj kostiju i lobanja vraćen Namibiji. Međutim, povratak je, smatra bivša ministarka Vičorek-Cojl, pratilo „potpuno neznanje i neosjetljivost od strane tadašnje vlade što je vodilo još većem nerazumijevanju“. Tadašnja državna sekretarka, Kornelija Piper (FDP) bila je gošća prilikom predaje kostiju u berlinskom Univerzitetu Šarite. No, ona nije uputila izvinjenje, zbog čega ju je publika izviždala. Možda je to jedan od razloga zašto je nova predaja 2014. učinjena daleko od očiju javnosti.

Nade zastupnika Herera, Kaunatjike počivaju na planiranom putovanju u Namibiju grupe njemačkih parlamentaraca iz Društva za razvoj južne Afrike (SADC) početkom juna. Delegaciju predvodi Dagmar Frajtag iz SPD-a, a u Namibiji će se sastati sa tamošnjim parlamentarcima, predstavnicima civilnog društva i fondacija kao i naučnicima.