Godinu dana „afere Snouden“

U toku je ugrađivanje sveobuhvatnog nadzora nad građanima u kanon zapadnih vrijednosti. Takav nadzor je ranije bio dio negativnih utopija; sada je važan faktor svakodnevice. To je samo jedna od pouka u proteklih godinu dana koliko je proteklo otkako je britanski Gardijan objavio (5.6.2013) prvo u nizu „otkrića“ „odbjeglog američkog informanta“ Edvarda Snoudena. Bila je to vijest da američki telekomunikacioni koncern Verajzon prenosi tajnoj službi NSA informacije o svim telefonskim pozivima u SAD-u kao i između SAD-a i drugih zemalja – i to na osnovu odluke tajnog suda.

Javnost nije još ni stigla da se oporavi od šoka izazvanog tim informacijama (zbog razmjera nadzora, ali i činjenice da o sudbini građana odlučuju tajni sudovi), a uslijedile su i druge šokantne vijesti: već sljedećeg dana Vašington post i Gardijan su obznanili da NSA i američka Federalna policija FBI imaju pristup serverima - pa samim tim i podacima o korisnicima usluga - firmi Gugl, Majkrosoft, Jahu, Fejsbuk i Epl. Tada je prvi put rečeno i da vlasti to rade u okviru špijunskog programa Prizma uvedenog 2007. godine.

Saznanja koja su šokirala javnost

Uslijedio je čitav niz daljih otkrića s nesagledivim posljedicama: u masovno špijuniranje građana je uključena i britanska tajna služba GCHQ koja je „prikopčana“ na podmorske prekookeanske telekomunikacione kablove; na meti špijunaže su političari i institucije EU-a; NSA putem programa Ekskiskor u realnom vremenu čita internet-pretrage, elektronsku poštu i prati praktično sve aktivnosti građana na internetu; u svemu učestvuje i njemačka tajna služba BND koja prosljeđuje tražene informacije svojim američkim partnerima; NSA prisluškuje mobilni telefon njemačke kancelarke Angele Merkel i drugih njemačkih političara; NSA s pomoću specijalnih programa može da špijunira privatne računare i ako oni nisu povezani s internetom; SAD koriste računarski program Kvantum za industrijsko špijuniranje EU-a – spomenimo samo najvažnija otkrića…

Zašto je Edvard Snouden otkrio medijima sve te informacije? „Neću da živim u društvu koje radi tako nešto“, rekao je još prvih dana „afere“ i dodao: „biću zadovoljan ako savez tajnih zakona, nejednakog praštanja i neizbježnih izvršnih ovlašćenja, koji vlada svijetom koji volim, postane vidljiv – makar i samo na trenutak“. Nevladine organizacije, borci za ljudska prava i privatnu sferu te aktivisti za zaštitu podataka širom svijeta proglasili su Edvarda Snoudena ikonom borbe za bolji i humaniji svijet.

Mnogo toga je rečeno još prije 30 godina

Zanimljivo je da spomenuti aktivisti već godinama, pa i decenijama, govore o problemima za koje je svijet tek sada „čuo od Edvarda Snoudena“. Ovaj američki informant, naime, nije prvi „insajder“ koji je opisao šta se dešava iza kulisa politike. On isto tako ni izdaleka nije prvi čovjek koji je upozoravao na opasnost uspostavljanja totalne kontrole nad građanima. Na pravo na privatnu sferu kao jednu od osnovnih pretpostavki slobode ukazivano je još mnogo godina prije njega.

Tako je, na primjer, još 1983. godine Ustavni sud Njemačke u poznatoj presudi o popisu građana naveo: „S pravom na informaciono samoodređenje nije spojivo uređenje […] u kome građani više ne znaju ko šta kada i u kojoj prilici o njima zna. Onaj ko ne zna da li se načini ponašanja koji odstupaju (od poželjnih) registruju kao informacija koja se trajno skladišti, upotrebljava ili prosljeđuje, pokušaće da ne izazove pažnju takvim ponašanjem.“ Sud dalje navodi da tako osobe mogu da odustanu od učešća na skupovima ili u građanskim inicijativama o kojima se registruju podaci – što znači da time odustaju i od svojih osnovnih prava.

Zataškavanje afere

Od ove presude do danas prošlo je 30 godina. I gle čuda: za čitavo to vrijeme je neprestano jačalo i razvijalo se upravo „uređenje u kojem građani više ne znaju ko šta kada i u kojoj prilici o njima zna“ - iako je ono „nespojivo s pravom na informaciono samoodređenje“ ljudi… Još manje uviđavni prema zahtjevima branitelja etike i ljudskih prava bili su zapadni političari koji su od izbijanja „afere Snouden“ uporno ignorisali zahtjeve da se nadzor nad građanima smanji – što pokazuje i najnovija inicijativa njemačke tajne službe BND koja je upravo (2.6.2014) saopštila da želi da se u potpunosti opremi za nadziranje komunikacije na društvenim mrežama – u realnom vremenu.

Ponašanje njemačke vlade je od samog početka afere bilo sračunato na što potpunije zataškavanje ove afere, kao i na očuvanje što boljih odnosa sa SAD-om: u ljeto 2013. godine američki predsjednik Barak Obama je posjetio Berlin pri čemu je u njegovim razgovorima s kancelarkom Angelom Merkel nadzor koji provodi NSA jedva i spomenut; kancelarka je zatim poslala tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Hans-Petera Fridriha u Vašington gdje je on „dobio garancije“ da će „stvari biti rasvijetljene“, a u avgustu iste godine tadašnji savezni ministar za posebne zadatke Ronald Pofala i zvanično je proglasio aferu završenom.

„Usamljeni borac“

To nije zadovoljilo tri organizacije koje se bore za ljudska prava, zaštitu privatne sfere i podataka u Njemačkoj koji su početkom februara 2014. generalnom državnom tužiocu podnijeli krivičnu prijavu „protiv agenata američkih, britanskih i njemačkih tajnih službi i njihovih pretpostavljenih, kao i članova njemačke vlade – zbog masovnog nadzora koji sprovodi NSA te zbog zabranjene djelatnosti, povreda lične i poslovne životne i tajne sfere“ kao i drugih djela. Poslije višemjesečne borbe s pritiscima koji su dolazili s raznih strana državni tužilac Harald Range je riješio da otvori postupak – ali samo u vezi sa špijuniranjem telefona kancelarke Angele Merkel. Nadzor nad građanima neće biti predmet istrage…

Teško je procijeniti zašto je aktivizam Edvarda Snoudena tako usamljen. Vrlo je vjerovatno da među stotinama hiljada pripadnika i saradnika tajnih službi Snouden sigurno nije jedini koji je spreman da iznese na svjetlo dana podatke o njihovoj prljavoj djelatnosti. I pored toga, druga moguća imena se ne spominju, niti „istraživačko novinarstvo“ traga za sličnim osobama koje bi iznijele nova svjedočenja. Tako je Snouden zapravo stilizovan kao usamljeni heroj borbe za građanska prava, a organizacije koje se bore za ta prava sa svojim istraživanjima, saznanjima i upozorenjima i dalje su marginalizovane kao teme mejnstrim-medija.

Tokom godinu dana od izbijanja „afere Snouden“ ogorčenje građana zbog djelatnosti tajnih službi je u forumima vladajuće politike uglavnom ignorisano – a umjesto najava promjena koje bi građanima donijele zaštitu od sve većeg nadzora vlasti, prije svega u SAD-u, reaguju prijetnjama (npr. zatvorom zbog „izdaje nacionalnih interesa“) uz istovremeno povećavanje obima špijunaže i jačanje za to potrebne infrastrukture. Veliki Brat je ostao nedodirljiv, a njegovi protivnici su – sve prozirniji.