Granice NATO-ovih zračnih napada

Irak 1991.

Operacije su provođene uglavnom noću. S gotovo kirurškom preciznošću su za vrijeme Zaljevskog rata 1991. trebali uslijediti zračni napadi protiv Iraka. 17. siječnja 1991. je SAD-om predvođena međunarodna koalicija započela s oslobađanjem Kuvajta, koji se nalazio u rukama Sadama Huseina. Usto je ta koalicija poslala i kopnene trupe u borbu. Irački glavni grad Bagdad je, međutim, napadan samo iz zraka.

Televizijske slike su pokazivale označene ciljeve u kabinama pilota i točne udare na tlu. Opasnost za vlastite vojnike je time smanjena na minimum - pogotovo nakon što je isključena protuzračna obrana protivnika.

Pri dnevnom svjetlu se zatim često ispostavilo da su, pored planiranog cilja, srušene i zgrade u okolici. "Kolateralne štete" - tako vojska naziva te nenamjerne pogotke, pri kojima često stradaju nevini civili. Ukupno je za vrijeme tih napada zabilježeno više od 100.000 zračnih napada u kojima je bačeno 88.500 tona bombi. Pretpostavlja se da je pritom ubijeno više od 2.000 iračkih civila.

Kuvajt je u roku od 100 sati oslobođen. Irački vlastodržac Sadam Husein je na vlasti u Bagdadu bio do 2003. Tek tada su Amerikanci poslali kopnene trupe u napad na Bagdad.

Kosovo 1999.

Operacija NATO-a "Allied Force" počela je 24. ožujka 1999., nakon što diplomatski napori nisu donijeli mirno rješenje. Cilj operacije je bio zaustaviti novi val napada, koje je srpska vojska vršila protiv kosovskih Albanaca. Zračni napadi NATO-a su prvo bili usmjereni protiv srpske protuzračne obrane i zapovjednih štabova, poslije i protiv srpskih trupa, koje su djelovale na Kosovu i na jugu Srbije. Mjesec dana nakon početka napada je vodstvo NATO-a proširilo ciljeve na daljnje vojne ustanove, medije i druge strateške lokacije.

NATO je već početkom te operacije pojasnio da je jedan od najvažnijih zadataka što manji broj civilnih žrtava. Uspjeh NATO-a kad je u pitanju izbjegavanje civilnih žrtava je do danas sporan. Tadašnji ministar obrane SAD-a, William Cohen, kazao je 9. rujna 1999. da je zabilježeno samo 20 slučajeva "nenamjernih posljedica". Organizacija Human Rights Watch je, međutim, izbrojala 90 napada u kojima je, kako navodi, ubijeno i do 528 civila.

Politički se ta operacija može promatrati djelomično kao uspjeh: rat bombama je okončan kad je Srbija potpisala mirovni sporazum i pristala na to da se srpske trupe povuku s Kosova i budu zamijenjene NATO-ovim mirovnim trupama.

Libija 2011.

19. ožujka 2011. je započela vojna operacija međunarodne zajednice u Libiji. Operacija se temeljila na UN-ovoj rezoluciji kojom se zemljama sudionicama odobrava "poduzeti sve potrebne mjere" kako bi se zaustavili napadi libijskog režima Muamara al-Gadafija na vlastito civilno stanovništvo.

NATO je 25. svibnja preuzeo zapovjedništvo nad operacijom i uveo zonu zabrane letenja i embargo na uvoz oružja. Istovremeno su NATO-ovi borbeni zrakoplovi izvršili na tisuće "ciljanih napada", u kojima je bačeno odnosno ispaljeno 7.700 bombi i raketa. Operacija je okončana 31. listopada te godine. Kratko prije toga je ubijen libijski vlastodržac Gadafi.

Generalni tajnik NATO-a, Anders Fogh Rasmussen, zatim je izjavio da je operacija provedena "veoma brižno, bez potvrđenih civilnih žrtava". Libijska vlada je, međutim, govorila o tisućama mrtvih. Neovisni izvori navode da je u nekoliko napada ubijeno više desetina civila. I NATO je poslije izmijenio svoju procjenu i naveo da "žali zbog gubitka života". Stvarni broj ubijenih civila u Libiji tijekom operacije NATO-a se vjerojatno nikad neće saznati. Sve do danas u toj sjevernoafričkoj državi traju borbe neprijateljskih skupina.